Na granici sjećanja: Prilozi objavljeni na blogu memorylimit.blogger.ba u novembru 2015. godine

25.11.2015.

Sitan znamen: Dućani Ivana Bašadura

I danas je vidljiv natpis vlasnika dućana na ostacima nekadašnjeg zdanja

Kalhana (han-tvrđava, odnosno han podno tvrđave), ili Hadžiselimovića han, kako su ga još zvali po njegovu vlasniku, za vrijeme Otomanske vlasti bila je smještena na Velikoj Tepi, tačno preko puta Ćejvan Ćehajine džamije.

Prostor sa zgradama hana otkupio je mostarski gradonačelnik Mujaga Komadina i na njegovim temeljima, tokom 1903.godine, sagradio reprezentativnu zgradu na dva sprata, izgrađenu od poznatog kamena mostarskih graditelja – tenelije iliti miljevine.

Na gornjim spratovima se smjestila Viša djevojačka škola, a u čijem prizemlju su bili otvoreni brojni mali dućani.

Između ostalih, tu je bio niz dućana u vlasništvu Ivana Bašadura, što je vidljivo i danas po izlizanom natpisu vlasnika dućana na ostacima nekada veleljepnog zdanja.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 11:58, 0 komentar(a), print, #

18.11.2015.

Sitan znamen: Konzulat Velike Britanije

Već od 1774. godine, Rusija je stekla pravo da na teritoriji Osmanskog carstva organizuje svoje konzulate.

Otvaranje ostalih konzulata i konzularnih agencija u Hercegovini nastaje zbog nastojanja evropskih zemalja, prije svega Francuske, Austrije, Engleske i Italije s jedne i Rusije s druge strane, za prestiž na istoku Evrope.

Konzulat Velike Britanije u Mostaru je prije dolaska Austrougarske bio u ovoj kući na Carini, a koja je bila u vlasništvu Jevte Bjelobrka. Kuća je do danas očuvana.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 10:27, 0 komentar(a), print, #

11.11.2015.

Sitan znamen: Prvi pisani spomen imena Mostar - Dubrovački izvještaj iz 1452. godine

Prvi pisani spomen imena Mostar nalazimo u dubrovačkom dokumentu koji nosi datum 3.4.1452. godine.

U njemu se izvještava da se Vladislav, sin hercega Stjepana, odmetnuo od oca i zauzeo pored Blagaja i dvije kule na mostu preko Neretve tj. Mostar.

Evo faksimila tog dokumenta.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 09:24, 0 komentar(a), print, #

04.11.2015.

Sitan znamen: Česma koja se seli

Alajbegovića česmu je 1883. godine podigao tadašnji gradonačelnik Mostara Muhamed beg Alajbegović, a klesana je od bračkog kamena s dva udubljenja za cvijeće i kamenim klupama za sjedenje.

Iznad same česme na visini oko tri metra je tabla sa sljedećim tekstom:

1883
MDCCCLXXXIII
IZ OBĆINSKE POMLJE
PLOD
NAČELNIKUJUĆI
MUHAMED BEG ALAJBEGOVIĆ.

U originalnom izvođenju, česma je bila smještena na samom desnom početku Nove ulice (danas Braće Brkića).

Za vrijeme gradnje Vakufske kuće na Musali, 1936. godine, se i kompletna česma pomoću okruglih greda premješta na današnju lokaciju, uz jugoistočnu ogradu parka na Musali.

I danas je u funkciji.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 09:31, 0 komentar(a), print, #

02.11.2015.

Inicijativa za obnovu i revitalizaciju Partizanskog spomenika u Mostaru

Vratimo Mostaru Mladena, Tanju, Lacu i Pavu

(Tekst je objavljen u Dnevnom listu, 2. novembra 2015. godine, autor J.S.)

Inicijativa za obnovu i revitalizaciju nacionalnog spomenika Partizansko spomen groblje u Mostaru okuplja sve veći broj potpisnika. Na samom pokretanju, potporu za inicijativu dalo je više stranaka, udruga, ali i građana koji ne žele gledati kako dio gradske povijesti propada.       Inicijativu je pokrenuo Gradski odbor SDP BIH Mostar sa željom da se Partizanskom groblju u Mostaru vrati nekadašnji sjaj, a do sada su je, pored SDP-a. potpisale i DF, SBB, SDA. Naša Stranka, Udruženje Josip Broz Tito, Židovska općina Mostar, SPKD Prosvjeta te Srpsko građansko vijeće. Inicijativom se traži od Federacije BiH da u okviru svojih nadležnosti izvrši restauraciju Spomen groblja kao simbola antifašističke borbe, arhitektonskog remek djela i kulturno-povijesnog spomenika neprocjenjive vrijednosti

Devastacija umjesto čuvanja

Čuveni arhitekt Bogdan Bogdanović bi često pričao kako će se jednog dana i zauvijek „dva grada“ gledati licem u lice, oči u oči: jedan - grad mrtvih antifašističkih junaka, uglavnom mladića i djevojaka i grad živih za koji su oni položili živote. No. danas je to daleko od stvarnosti u gradu koji često puni naslovnice medija zbog i dalje prisutnih podjela te nacionalne opterećenosti i netrpeljivosti.

„Skupimo snage, hrabrosti i znanja i vratimo Mostaru antifašistički duh i toleranciju . Vratimo Mostaru i Mladena i Tanju i Pavu i Lacu i stotine mladića i djevojaka koji su u borbi za slobodu dali svoj život jer oni su dio nas." - poručio je predsjednik Gradskog odbora SDP-a. Mostar. Edin Zagorčić.

Mostarski Savez antifašista i boraca narodnooslobodilačkog rata pozdravio je inicijativu."Grad neće obnoviti Partizanski spomenik, iako je taj spomenik vrlo značajan za Mostar. Raduje me što je sve više mladih na obilježavanjima naših godišnjica, iako na njih ne dolaze gradske vlasti." - poruč io je Ibrahim Husković, predsjednik SABNOR, Mostar. Zemlje širom svijeta se ponose spomenicima posvećenim antifašizmu, a Europska Unija dan pobjede u Drugom svjetskom ratu slavi kao Dan Europe. Istodobno, mostarsko Partizansko spomen groblje propada zbog neodržavanja, zaraslo u korov. Kamene ploče, koje simboliziraju posječeno stablo, na kojima su ispisana imena poginulih u borbi protiv fašizma bivaju lomljene i uništavane dok su bilježeni i brojni pokušaji ometanja odavanja počasti poginulim Mostarcima i Mostarkama. poput paljenja ulaza u spomen obilježje pred kolonom koja je došla položiti cvijeće, prije nekoliko godina te prošlogodišnjeg kamenovanja kolone za obilježavanje 14. veljače.

Ambijentalna vrijednost

Adekvatnom restauracijom, ova jedinstvena nekropola bi mogla ponovno zablistati kao jedan od simbola Mostara. Partizansko spomen-groblje na Bijelom Brijegu sadrži sve elemente kompleksnog arhitektonskog, estetskog i pejzažnog rješenja. Ono predstavlja jedinstven spomenik u urbanom mjerilu Mostara, posebne ambijentalne vrijednosti. Jedinstvo prirode (vode i zelenila) s arhitektonskim izrazom autora je njegova neprikosnovena kvaliteta." - stoji u Odluci o proglašenju Partizanskog spomen-groblja u Mostaru nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Brojni građani Mostara su nezadovoljni odnosom lokalnih i federalnih vlasti prema spomeniku jednog vremena te remek djelu arhitekture u čijem sastavu nema eksplicitnih obilježja niti jedne ideologije. U Partizansko groblje je ugrađeno 12.000 kamenih detalja. 1193 m2 kamenih ploča mahom sa starih i urušenih mostarskih kuća te 87.000 kamenih oblutaka koje je godinama oblikovala Neretva. Ovaj jedinstveni spomenik sadrži i spomen kosturnicu s posmrtnim ostacima građana koji su položili svoje živote u borbi protiv fašizma."Partizansko groblje je dio Mostara s kojim živimo i na koji smo navikli. Ružno je pustiti da ostanu zapušteni grobovi ljudi koji su dali svoje živote za slobodu.". poručio je Goran Kosanić, ispred jedne od potpisnica inicijative - Udruge SPKD Prosvjeta. Mostar.

Nakon rata. spomenik je u više navrata obnavljan donacijama iz Europe, no devastacija bi se odmah po obnovi nastavila. Projekt obrade, sanacije i revitalizacije Partizanskog groblja već godinama stoji u ladicama mostarske Gradske uprave zbog nedostatka sredstava za njegovu realizaciju, a koja predviđa postavljanje rasvjete i uvođenje fizičkog nadzora, kako bi se devastacija ovog vrijednog spomenika zaustavila. J. S.

(Dnevni list)

Na granici sjećanja - Prilozi objavljeni na blogu memorylimit.blogger.ba u oktobru 2015. godine

31.10.2015.

Nekad bilo: Velež protiv Čelika

26. august 1979. godine

Ove jeseni Velež u svakom kolu igra odlučujuću utakmicu. Bodovi su mu neophodno potrebni kako bi se barem približio magičnoj letvici između desetog i jedanaestog mjesta. Bodovi mu trebaju, a još nema igre kojom bi ih osvajao. Danas,Velež ovakav kakav je, ide u goste Čeliku na Bilino Polje. Čelik je ove godine u dobroj formi.
Iz arhive Enesa Vukotića jutros izroni izvještaj sa davno odigrane utakmice između ova dva protivnika. Sezona 1979/80. datum 26. augusta 1979. godine. Pod Bijelim Brijegom: Velež-Čelik 5:1.
Bili bi sretni kad danas ne bi bio isti rezultat, ali u korist Čelika.
Preokret mora doći kad-tad. A dotle nada.

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 10:30, 0 komentar(a), print, #

28.10.2015.

Sitan znamen: Vatrogasci

Osnivačka skupština dobrovoljnog vatrogasnog društva u Mostaru održana je 25. avgusta 1885. godine i na njoj je za predsjednika jednoglasno izabran okružni predstojnik Vilim Sauerwald (po njemu je nazvana Srednja ulica Sauerwaldovom), a za „zapovjedajućeg pompiera“ gradski mjernik i čuveni mostarski arhitekt Miloš Komadina.

Samo godinu nakon osnivanja Društvo ima 50 aktivnih vatrogasaca.

U početku su se požari po gradu oglašavali topovskim hicima iz Konaka, ali je 1898. godine donesena odluka da se „puca izvan grada“, kako se stanovništvo ne bi uzalud uzbunjivalo, pa su topovi premješteni na Hum.

Ali, ni to nije bilo zadovoljavajuće, jer vatrogasci nisu znali u kome dijelu grada gori, pa su vatrogasce počeli alarmirati telefonima. Tek nakon uvođenja električne struje 1912. godine instalisane su električne sirene u vatrogasnu kulu izgrađenu još 1901. godine.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 09:06, 0 komentar(a), print, #

21.10.2015.

Sitan znamen: Fejićeva - kuća Merdže

Ponekad, prolazeći gradom, treba samo malo podignuti glavu pa vidjeti ono što do sada niste vidjeli. Ovakvih sitnih stvari u našem gradu ima bezbroj. O tome se i govori u ovim prilozima.

Odmah preko puta zgrade, u kojoj su dva brata Josip i Ivan Merdžo držali trgovinu (poznata po tome što je pred zadnji rat u njoj bila smještena prodavnica Kraš), nalazila se, takođe, dvospratnica, koja je bila krojačka radnja „Janko Kozak i sin“. U krojačnici su izrađivane vojne uniforme.

Nakon 1950.ih tu je bila prodavnica pozamanterije „Domaćinstvo“. Zgrada je bila u posjedu Blaža Merdže. koji je na nju postavio tablu posvetivši je Bratovštini Sv. Ante. Kuća i ploča i danas postoje.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 09:40, 0 komentar(a), print, #

14.10.2015.

Sitan znamen: Vladikin dvor

Izgradnja Mitropolitove palače (Mitropolije, Vladikinog dvora ili Vladičanskog dvora, kako sve nazivaju ovo zdanje), je završena 1910. godine.

Projekat za izgradnju ovog objekta je urađen od strane arhitekte Karla Paržika i građen je u periodu juli 1904 – oktobar 1909. godine.

Objekat Mitropolije predstavlja primjer neobarokne arhitekture, na kome se posebno ističu bogatstvo teksture i prefinjenost dekoracije u enterijeru i na fasadama objekta.

Ulazna fasada je izgrađena s naglašenim vijencima koji odvajaju spratove, sa statuama svetaca u nišama, motivima školjki i urni, tako da objekat podsjeća na barokne crkve u Evropi.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 11:19, 0 komentar(a), print, #

09.10.2015.

Kako smo postali Rođeni

staro Veležovo igralište pedesetih godina prošlog vijeka

O tome kako je Velež stekao nadimak Rođeni, ime kojim mu njegovi navijači decenijama najradije tepaju, hroničari bilježe zanimljivu pripovijest. Naime početkom 50-ih godina prošlog stoljeća, bandoglavi kakvi su ostali do dan-danile političari su zaključili kako bi Bosna i Hercegovina sve svoje "fudbalske resurse trebala usmjerili u jedan klub koji bi na državnoj razini mogao dostojno predstavljali republiku s fabričkim odžacima na grbu. Po „direktivi odozgor“, najbolji Veležovi fudbaleri prekomandovani su u Sarajevo i tamošnji, netom osnovani fudbalski klub.

Tabijasusi kakvima ih je Bog dao, Hercegovci ovaj "prisilni rad" u Sarajevu nisu mogli svariti, pa su se, na svoju ruku, vratili u Mostar i insistirali da ostanu u Veležu. Kada ih je Ljubo Petković, vozač iz Mostara i vatreni veležovac, ugledao kako u crvenim dresovima izlaze na utakmicu za prvaka BiH, viknuo je: «Napri­jed, rođeni». Rođeni, Rođeni..., počele su skandirati tribine, prvo sporadično, ali uskoro se cijelo staro Veležovo igralište pridružilo ovom bodrenju. Iz utakmice u utakmicu, ovakvo navijanje postalo je redovni način podrške, a s vremenom i drugo ime za momčad Veleža.

Ljubo Petković je o tome kasnije govorio: „Ne znam ni sam kako je došlo do toga da sam izgovorio tu riječ. Iznenada, spontano, izgovorio sam ono što sam osjećao…“. Bilo je to davne 1950. godine. Kad god bi Veležovcima slabo krenulo, oglasio bi se Ljubo Petković.

(iz Almanaha „Rođeni“, Ismeta Derviševića)

Objavio/la spagosmail u 14:13, 0 komentar(a), print, #

07.10.2015.

The Partisan Necropolis: Mostar’s Empty Stare

The Partisan Necropolis: Mostar’s Empty Stare

Author: Arna Mackic

(Tekst je objavljen na stranici Failed Architekture, dana 6. oktobra 2015. godine)

Summary: 50years after the conception of the Partisan Necropolis in Mostar, Bosnia-Herzegovina, the monument is too loaded with meaning to be left alone and too charged with emotion to be protected after the horrors and ruination of the war. Two architects from two generations reflect on the disintegration of the city and its symbol of unity.

Date 6 October 2015.

The construction of the 16th-century Old Bridge in Mostar was the crowning achievement of the city. Mostar got its name from the bridge keepers, mostari, who from their towers would watch people entering the city via the bridge crossing the river Neretva (mostmeans ‘bridge’ in the Serbo-Croatian language). The Old Bridge, designed by the Ottoman architect Mimar Hayruddin, was the symbol of the city. Mostar’s inhabitants regarded it as an old soul that connected two parts of the city together through a simple and friendly gesture. For generations it was the spot where couples would plan their first date and where the famous annual diving competitions were held. The city was the bridge, and the bridge was the city.

Exactly 400 years later, in 1966, the Partisan Necropolis to the west of the Neretva river was built. The monument, designed by architect Bogdan Bogdanović, is a cemetery-park commemorating 810 Partisans from Mostar. It is designed as a microcosm of the city of Mostar – a city of the dead, mirroring the city of the living. The cemetery has the same cobbled paths, alleys and gates that are so characteristic for Mostar. During the Second World War the city was known as the red city because it had a particularly strong antifascist resistance, of which the members were of Serbian, Croatian and Muslim ethnicity. Traces of this resistance can be found on the gravestones of the Partisan Necropolis, where the different names are distributed proportionally according to the percentage of the population representing each ethnicity at the time the monument was built. The monument was a public park that marked a new shared start after the Second World War.

This year 50 years has passed since the construction of the Partisan Necropolis. No one could have foreseen the horrors that would happen in these 50 years. During the civil war between 1992 and 1995 seventy percent of the city was destroyed. The old friend of the city, the Old Bridge, was killed in 1993 and resurrected in 2004. Due to the city’s current extreme segregation, the connection has disappeared. The Old Bridge is no longer a connection, but rather a separation of the city. The Partisan Necropolis also got very badly damaged during the war, was restored afterwards, and subsequently demolished again by vandals. This place is now too loaded to be left alone but then again too loaded to be protected.

I visited the monument in August 2015 as an annual ritual. Every year I walk through the Old City, crossing the New Old Bridge, via the Korzo (the old promenade), past the many ruins on the ‘Spanish Square’, by the Bruce Lee monument and along the Rondo and the former House of Culture (now House of Croats), to the Partisan Necropolis. Three years ago it was already overgrown, neglected and a shady hangout. Last year I was too scared to go up into the park, the grass was too high and the entrance had been set on fire a few months before.

This time I wanted to try again, despite being warned of the dangers by many taxi drivers and friends from Mostar. It is supposed to be too dangerous as many visitors are threatened and called ‘communists’. As I visited the monument with three friends in the middle of the day in 40 degrees Celsius heat, we were almost sure no one else would be there. The place had been taken over by nature, littered with broken beer bottles, and the stones were daubed with nationalist and fascist writings. I have been able to accept many nationalist and politically loaded decisions made on public space in post-war Mostar, however the assault of the Partisan Necropolis and neglect of former Yugoslavia’s most beautiful city park is upsetting.

When Bogdan Bogdanović witnessed the severe destruction of Mostar during the last war, he wrote the text ‘The City of my Friends’ as an homage to the city. I translated his essay into English. Hopefully, this text and the images can convey my pain and the imminent disappearance of this unique piece of heritage.

Arna Mackic, 2015

http://www.failedarchitecture.com/the-partisan-necropolis-mostars-empty-stare/

Grad mojih prijatelja (The city of my friends)Bogdan Bogdanović, 1997

Many of the memorial buildings, to which I have devoted my best mental and physical strengths, do not exist any more or are, at least for now, condemned to an invisible deterioration and disappearance. I would feel miserable if I would — even for a moment — allow myself to regret, for instance, the most opulent work of my architectural youth: the Partisan monument in Mostar, today when the real old Mostar has disappeared, along with the even older Mostarian families, whose children rest in this honourable war cemetery. When I once explained my idea for the monument, I told a grateful audience the story of how one day, and forever after, ‘two cities’ will look each other in the eyes: the city of the dead antifascist heroes, mostly young men and women, and the city of the living, for which they gave their lives…

The stone allegory of two cities did not accidentally, nor without any external encouragement, land on one of the rocky high grounds west of Mostar. The first formula was probably offered by a lecture I gave at the time. Namely, pretty vaguely, somewhere between the heaven and the earth — according to the ancient books at least — floats the city Hürqualyâ, the Sufist counterpart of the Manichaeist Terrae lucidae, which, according to gnostic speculations, was the representation of the basis for the world’s most beautiful and naive, but eternally philosophical and cosmo-poetical images. And I thought that the fallen Mostarian antifascist fighters, all still boys and girls so to say, have the right, at least symbolically, to the beauty of dreams. At the time that the monument was being built — a peaceful, quiet, bureaucratic time, with a senseless mental state and moral environment — and looking back after 20 years of war, the purity of their motives and the all-encompassing, naive self-sacrifice can only recall the memories of the tragic crusades of our children.

Contrary to the design for Jasenovac, which was for too many reasons too difficult for me, the travels to Mostar conveyed me to a totally different world of poetry and reality. For the design of the memorial in Jasenovac, the memories of former concentration camps, no matter how much I tried to flee them, were often transformed into a state of prolonged, nearly unbearable stress. The construction of the Akro-Necropolis in Mostar, on the other hand, lit a deep fire within me. I endured the not so simple and easy work without nausea or tiredness, and actually worked from my new perspective on life and death. Maybe it is too absurd to say, but it was as if I hoped that I could give some of my hidden joy to my “new friends”, whose names — Muslim, Serbian, Croatian names — lined up on the terraces of the necropolis. Their small superterranean city overlooked, as I had promised their families, the heart of the old Mostar and the then still existing bridge built by the great architect Hajrudin, once the most beautiful and daring stone bridge of the world, a divine act of the architectonic statics, in comparison to which Bogdan was just a humble builder, as one is in comparison to a supernatural appearance.

The Partisan Necropolis was a miniature Mostar, a replica of the city on the Neretva banks, its ideal diagram. However, that ideogram of the city, that hieroglyph, that stone mark was not as modest in size. It reached the contours of a modest, primeval Balkan-Hellenic acropolis. Between the entrance — the lower gate — and the fountain at the top one had to ascend an elevation of about twenty meters, and hike some three hundred meters of winding paths and hairpin turns. The road upwards was discernable by the water streaming down the stone organs towards the visitors.

What do stonemasons who carve a city out of space and time look like? My Mostarian friends found them on the island of Korčula in Croatia and took everyone from the village who could hold a chisel or hammer. They were brought to Mostar at the end of the 1950s or in the early 60s. They were modest, polite and friendly, and they did their work religiously, almost liturgically: the resonance of their chorus-like liturgy of the chiseling took, a little interruption included, five years.

They were guided by ‘Barba’, which means uncle and grand father in their dialect; a paternal head of the fellowship; a guardian; the person that, once they return to the island, will report to the parents and fiancees who did what and how. Once Barba arrived he determined a location for the ‘quarry’, built a construction shed and made room for his working space, which resembled both a chair and a pulpit. He then ordered that the chest made out of poles, though without lid or bottom, be filled with sand and little pieces of stone, so that the piece of stone to be carved could lie softly and would not be damaged during the works. Across from his working space, directly facing him, the workers put their, somewhat smaller, chests.

Because of the heat in Herzegovina, they worked more often at night than during the day — from dawn until breakfast and from dusk till deep in the night. During the summer months, Mostar — that beautiful, and now bygone, city — and its citizens had the strong habit of waiting in the street for the coolness to emerge from the riverbed of the Neretva around midnight. Sometimes it seemed as if everybody, even children, had forgotten that one could also sleep at night. I adopted their habit — not just because I too needed the coolness to get sufficient sleep and a productive working rhythm for the following day — but also because I was playful, or rather nervous, and also even a little afraid. I had promised the inhabitants of Mostar to make something that would be unparalleled, I had driven them up to costs, I initiated a lot of work — but was I even sure that I would succeed and finish everything the way I envisioned it?

A little feverish and distracted, I repeatedly crossed the bridge of Hajrudin from the one end of the river bank to the other, over the cliff. Sometimes I got the idea that I was looking for advice from my predecessor on the problems he had encountered that always suddenly emerge when working with stone. I touched the stone balustrades and profiles and my fingers found things that during the day had been obliviously overlooked. In the dark I found connections between the stones, calcified ages ago; I felt the metal leeches and bonds, that stopped the squirting in time to safeguard the old structure from falling apart.

One night I decided to go up, to the building site. From a distance I could hear a song, a harmony of voices, a choir without words. Step by step I came closer. I looked from the sidelines, from the darkness: acetylene lamps, or maybe even lamps from the previous century, caustic light and even more caustic shadows. In this light something mysterious occurred. Barba, grey, hair electrified dispersed to the fours corners of the world, commits a crime like a magician, as the ghost of the stones. Suddenly, he lifts the hammer and the chisel up in the air, everybody lifts their hammer up in the air; they reverently keep silent, a silence takes hold of the place that reveals the voices of the night — crickets, whistling night birds, the distant sound of the Neretva. One of the masons, apparently appointed for this purpose, once again initiates a melody without words, nasal and mysterious, as in a ritual of stone worshippers. Barba picks up the rhythm with his chisel, hits the block in front of him, and starts to work the stone. The song clearly prescribes the pace and force of the hack. As soon as the melody starts to ‘rise’ (everybody is singing now), the sound of the hacks get ear-splittingly loud. Once it ‘sets’ again the hits get less intense.

Every stone sounded like a musical instrument. I knew, predictably, that different kinds of stone would resonate differently — the softer the stone, the deeper the tone. It is paradoxical, and also a bit comical, that the most solid granite whispers; that marble sings a mezzo-soprano; and chalk, the most musical stone, sings a beautiful, velvet-soft alto. Sculptors know how to perceive and even more. “Every piece sings its own song” — says one of them, in the conviction that every piece of stone is a being in itself. But when the collective hacking commences, the rhythm includes every “stone instrument” and, suddenly, every hand movement, every body posture functions in such a way that the whole orchestra serves as its own metronome at the same time. And when the hits of the tools begin to falter — a sign that the concentration is starting to drop — Barba, the spectre of the stone, unsatisfied, holds up his hammer. It is a sign that the work will be momentarily halted and that the hacks have to be harmonised from the beginning. Everybody waits for the first voice and Barba’s first hit…

The fact that it was a harmony without words, got me thinking that the ancient, proto-historical version came from times that people on the island, and on the mainland, spoke another forgotten, pre-Slovenian language. Civilisations switched, languages melted, but men had stayed the same… “Why doesn’t the song have words?”, I once asked. The replies were simple and convincing: “They’re not there, they never were!”, or “That’s how our ancestors use to sing it as well!”

The monument slowly got built, laboriously and carefully, by voluntary contributions, even also in natura (in which case the “natura” was stone), even stone of Mostarian houses, that were for the most part destroyed by time and urban planning; and families gladly donated their stone buildings. Even the quiet moving of the material, the material from the Old Town included, had a symbolic value. The stones, often with centuries old traces of smoke and calcified moss, with ‘housekeepers’ [a plant species], transported pieces of memories and the spirit of piety from one time to another, and mixed it with mighty quantities freshly masoned stone, as white as cheese.

On the highest terraces, at the inner stone walls of the “city”, in the folds of the stone walls: semi-circular niches, apsides, buttresses — squandered themselves in hundreds and hundreds of stone flowers. At least partly because of the belief in the ancient suspicion of the builder-alchemist that the mason is the child of the sun and the moon and that he therefore is so exceptionally suitable for, even destined to, the carving of heavenly phenomena, the stone flowers got abundantly mixed with the representation of the sun, the moon, planets, constellations … A place was found somewhere for the constellation of the Great Dog, which I had never been able to discern when I looked at the skies; and even for a group of stars that doesn’t even exist in the celestial carpet, but that I christened “seven slender cows” in my imagination. For those not familiar with the question these were the Vlašići [referring to the Mountain Vlasici in Bosnia-Herzegovina]. Eventually it turned out that the Partisan Necropolis as a whole recalled the grand astronomical model from which we all originate.

The lilting, heathen character of the Partisan Necropolis could not remain unnoticed. Its terraces were quickly seized by children, whose playful voices echoed in a choir amid an almost scenographic stone landscape, sometimes until deep in the night. The only thing I could still wish for is generously offered, a bit a joke, and a bit serious as well: the right to, as honorary citizen of Mostar, create a secret niche to the left of the entrance gate, to accommodate my future urn. However, it now seems like I will not be in the company of my friends that way: the gravestones have cold-bloodedly and sadistically been taken away and crushed in a stone grinder. All that is left of my original promise is that the former city of the dead and the former city of the living still look at each other, only now with empty, black and burned eyes.

Bogdan Bogdanović in Mostarska Informativna Revija MM, no. 12/13, June 1997

Originating from Belgrade, the architect and urban planner Bogdan Bogdanović (1922-2010) designed about 20 monuments commemorating victims of the Second World War, spread all across former Yugoslavia. He wrote 18 books and over 500 articles, mainly on the subjects of the city in history, critique of the modern city, utopias, and the death of the city. He also taught at the Architecture Faculty of the University of Belgrade, and served as mayor of Belgrade from 1982 until 1986. In the 90s he fought against the ritual killing of cities during the civil war in former Yugoslavia. All his life he studied the rise and demise of cities, and he visited many of those cities when they lay in ruins: Gdansk, Lviv, Arnhem, Rotterdam, Novgorod, Coventry, Lubeck, Rouen. He considered cities as people, possessing their own soul, with which legibility and (historical) layering is important. Once the legibility disappears one can question whether one still can speak of a real city.

Bogdan Bogdanović and Arna Mackic at the Partisan Necropolis in Mostar.

Arna Mackic is an architect based in Amsterdam. Since 2009 she is part of the core design team of RAAAF [Rietveld Architecture-Art-Affordances], and in 2013 she started a design research on the cultural heritage of former Yugoslavia: the monuments commemorating the victims of fascism during the Second World War and destroyed cultural heritage during the Bosnian war (1992-1995). Her book Mortal Cities & Forgotten Monuments will be published in May 2016.

The historical photos in this article were found in the Facebook group ‘Partizansko spomen-groblje‘.

http://www.failedarchitecture.com/the-partisan-necropolis-mostars-empty-stare/

Objavio/la spagosmail u 10:09, 0 komentar(a), print, #

07.10.2015.

Sitan znamen: Česma Ahmed-efendije

Česma se nalazila u dvorištu zgrade opštine u Telčevoj ulici

Džinovina je dobila ime po Džinovića hanu, svratištu i odmorištu koji se nalazio sve do 1896. godine na mjestu omeđenom Glavnom i Srednjom ulicom, te ulicama Telčevom i Hanskom (danas Šerifa Burića).

Bio je to najveći mostarski han za vrijeme Osmanskog carstva, a koji se sastojao od hanske zgrade, pomoćnih štala i velike prostrane avlije. U toj avliji je postojala česma Ahmed-efendije, koju je posjetio još i Evlija Čelebija 1664. godine. Vodu je dobijala s izvora Djevojačka voda kod Zalika, a otud je dovedena vodovodom, koga je izgradio Ibrahim-efendija Roznamedžija.

Cijeli blok bivšeg hana Džinovina sa zgradama i zemljištem je kupio Mujaga Komadina 1898. godine i na temeljima hana 1900. godine podigao impozantnu građevinu – tzv. zgradu Divizije (u kojoj su kasnije bili ZE-MA, odnosno NA-MA, a kasnije i Učiteljska škola, pa opština Mostar).

Česma u dvorištu je bila u funkciji sve do 1970.ih godina, kada je stavljena van upotrebe. Voda iz te nje bila je hladnija najmanje 7 – 8 sepeni od one koja se koristila u samoj zgradi, a koja je koristila novi vodovod s Radobolje. Česma s postoljem ugrađena u zapadni zid i dalje stoji na istom mjestu zapuštena i zarasla u korov kao i sama zgrada.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 09:19, 0 komentar(a), print, #

04.10.2015.

O Partizanskom spomeniku u Mostaru...

..na stranicama časopisa Slobodna Bosna, broj 986, od 1. oktobra 2015. godine...

Objavio/la spagosmail u 11:59, 0 komentar(a), print, #

03.10.2015.

Priča o prvoj poslatoj razglednici

1895.

Ko je i odakle poslao prvu razglednicu?

Prva dopisnica (poštanska vrijednosnica sa štampanom markom, otvorenim, svima dostupnim sadržajem i nižom poštarinom od one za pisma), puštena je u promet 1. oktobra 1869. godine u tadašnjoj Austro-Ugarskoj. Samo nekoliko mjeseci poslije pojavila se i prva razglednica. Ko, gdje i kada ju je poslao, danas je teško pouzdano ustanoviti. Nijemci to pripisuju Augustu Švarcu iz Oldenburga, a Francuzi Leonardu Besnaru iz Sil I Gijomeoa. Sve se svodi na razliku od nekoliko sedmica, a radi se o ljetu 1870. godine i vremenu Francusko-pruskog rata.

Od 1873. godine razglednica se polako širi na Austriju i Švajcarsku. Te prve razglednice su bile neugledne i crtež na njima je obuhvatao najviše trećinu strane. Prvo vrijeme razglednica, takozvana rana epoha, trajalo je do 1896. godine. Razglednice nisu bile brojne, a one prije 1891. i onda i danas su vrlo rijetke.

Kada je napravljena i poslata prva razglednica iz naših krajeva, nema tačnih podataka. Ali i to je moglo biti sa dolaskom AU u naše krajeve, uz sve novo, što nam je dolazilo u tom vremenu. Pretpostavka je da su prve razglednice bile sa motivima iz Sarajeva, ali paraleno i sa motivima drugih naših gradova. Sudeći po onome kako je gore napisano, bile su crtane rukom, a tek kasnije su ih zamjenile fotografije, prvo crnobijele, a vrlo brzo i one u boji, koje su prvog vremena ručno bojene. Iz toga perioda postoji niz razglednica sa natpisima na prednjoj starani uz sliku, istovremeno i na njemačkom i na našem jeziku i to i katinicom i ćirilicom, kako je to tada bio običaj.

U prilogu neki od tih prvih crteža, sa motivima Mostara iz toga perioda.

(spagos)

Na granici sjećanja - Prilozi objavljeni na blogu memorylimit.blogger.ba u septembru 2015. godine

Prilozi objavljeni na blogu memorylimit.blogger.ba u septembru 2015. godine

30.09.2015.

Sitan znamen: Bunker – barutana

Preko puta ulaza u Sjeverni logor (danas Univerzitet) nalazi se betonska građevina s teškim metalnim vratima.

To je vojni objekat, bunker, koji je kasnije prenamijenjen u skladište municije – barutanu. Gradila ga je austrougarska vojska 1915. godine.

Danas nije u namjeni i ne zna se šta se nalazi iza uvijek zaključanih metalnih vrata.

Priredili: Ismail Braco Čampara/Tibor Vrančić / Smail Špago

novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 09:09, 0 komentar(a), print, #

26.09.2015.

Obilježeno pola stoljeća Partizanskog spomenika u Mostaru

26. novembar 2015.

Nekoliko stotina ljudi u subotu je u 11 sati posjetilo partizansko spomen-groblje u Mostaru, u znak sjećanja na 50 godina otkako je taj nekada veličanstveni spomenik antifašistima stradalim u Drugom svjetskom, Narodnooslobodilačkom ratu, po prvi put svečano obnovlje.

Posjetu Partizanskom groblju organizovalo je nekoliko mostarskih nevladinih i političkih organizacija, koje su nedavno od Komisije za nackionalne spomenike BiH zatražile da se izvrši restauracija jednog od nekadašnjih simbola predratnog Mostara.

"Spomenik se danas nalazi u devastiranom stanju, zbog nebrige gradskih vlasti i Komisije za nacionalne spomenike, međutim, to nije omelo antifašiste grada Mostara da danas dođu i na dostojanstven način obilježe ovaj jubilej", rekao je za "starmo" Edin Zagorčić, predsjednik Gradskog odbora SDP-a Mostar. On je podsjetio da je Partizansko spomen-groblje u Mostaru još 2006. godine stavljeno na listu nacionalnih spomenika u BiH.

Građanima i delegacijama se na dolasku, u ime Saveza antifašista i boraca Narodnoslobodilačkog rata (SABNOR) Mostara zahvalio Safet Nožić, istakavši kako je posebno obradovan prisustvom velikog broja mladih ljudi na skupu.

Govor predsjednika mostarskog SABNOR-a, Ibrahima Huskovića, koji je zbog bolesti bio spriječen, pročitao je Nino Zelenika.

"Okupljamo se i radi toga da izrazimo svoje ogorčenje i protest protiv neofašističkih događanja i pojava u našem gradu", navodi se uz ostalo u govoru.

Podsjeća se da je Mostar pred Drugi svjetski rat imao 18.000 stanovnika, od kojih je svaki treći organizovano učestvovao u borbi protiv fašizma, a svaki osmi nije dočekao slobodu. Ukupno je poginulo oko 2.500 stanovnika tadašnjeg Mostara, od kojih je oko 700 poginulo u partizanskim jedinicama, od čega je 12 narodnih heroja, dok su dvojica preživjeli rat - Avdo Humo i Meha Trbonja.

Mostar je, takođe, jedan od rijetkih gradova koji je imao svoj bataljon cijeli rat, formiran u septembru 1941. godine na Boračkom jezeru. "To su bili ljudi koji su bili spremni da se nesebično bore za slobodu i socijalnu pravdu", naveo je Zelenika, citirajući tekst govora čelnika mostarskog SABNOR-a.

Cvijeće na spomen-obilježje položile su delegacije SABNOR-a, stranke Savez za bolju budućnost, SDP-a BiH, Antifašista Vogošće, stranke Demokratska fronta, te Foruma mladih SDP-a BiH.

Događaj su obezbjeđivali pripadnici MUP-a Hercegovačko-neretvanskog kantona, odnosno Policijske uprave Mostar.

(StarMo)

Objavio/la spagosmail u 15:32, 0 komentar(a), print, #

25.09.2015.

Partizansko spomen groblje u Mostaru 50 godina postojanja, 23 godine propadanja

25 septembar 1965 - 25 septembar 2015.

Ove godine navršava se tačno 50 godina od izgradnje Partizanskog spomen groblja u Mostaru.
Inicijativa za izgradnju ovog monumenta krenula je od Džemala Bijedica početkom 60-tih godina prošlog vijeka. Projektovao ga je arhitekt Bogdan Bogdanović.
25 septembra 1965. godine spomenik je svečano otvoren.

Na groblju se nalazi 810 nadgrobnih ploča, koje imaju jako simbolično značenje, kao i cjeli spomenik. Oblici nadgrobnih ploča kojima su obilježeni pali borci podsjećaju na posječeno stablo - simbol prekinute mladosti. Za gradnju spomenika upotrebljene su kamene ploče koje su skinute sa starih i devastiranih kamenih kuća.

iz štampe 1965.

Objavio/la spagosmail u 14:05, 0 komentar(a), print, #

25.09.2015.

Udahnuti život Partizanskom, barem posjetom

1971.

Spomenik treba života, mladosti, vrijednih ruku, kao i mladih koji će mu pohoditi.

U prilogu ilustracija turističke stranice Tripadvisor, koja daje popis obaveznih destinacija koje treba posjetiti u Bosni i Hercegovini. Među najpoznatijim kulturno istorijskim spomenicima nalazi se i Partizanski spomenik u Mostaru. Ako ne ide po redu, kako je to uobičajeno, da se Spomenik prvo uredi pa da njega dolaze oni koji žele da ga vide, možda nije loša ideja, da ljudi počnu dolaziti, a što posjetilaca bude više, valjda će onda nekom od nadležnih, onih koji se pitaju, pasti na um da to mjesto i uredi jer će i od posjetioca Partizanskom kanuti koja para u kasu grada.

Spomeniku, što prije dostojno uređenje i redovno održavanje.

2015.

Top mjesta koja treba posjetiti u BiH

Top Things to Do in Bosnia and Herzegovina

Gallery 11/07/95 (Sarajevo)

Old Bridge (Stari Most) (Mostar)

Bascarsija (Sarajevo)

Old Bridge Area of the Old City of Mostar(Mostar)

Sarajevo War Tunnel (Sarajevo)

Vrelo Bosne (Sarajevo)

Kravice Falls (Mostar)

Neretva River (Mostar)

Medjugorje (Medjugorje)

Hercegovacka Gracanica (Trebinje)

Sarajevo City Hall (Sarajevo)

Blagaj tekija (Mostar)

Gazi Husrev-beg Mosque (Sarajevo)

Svrzo House (Sarajevo)

Jewish Museum of Bosnia and Herzegovina (Sarajevo)

Church of the Holy Archangels Michael and Gabriel in Sarajevo(Sarajevo)

Una National Park (Bihac)

Bridge of Visegrad on the Drina River (Visegrad)

Tvrdos Monastery (Trebinje)

Ferhadija Pedestrian Street (Sarajevo)

Geschichtsmuseum Sarajevo (Sarajevo)

Avaz Twist Tower (Sarajevo)

Water Falls Krupta River (Banja Luka)

Vrbas River (Banja Luka)

Sebilj Brunnen (Fountain) (Sarajevo)

Partisan Cemetery (Mostar)

Pliva Waterfall (Jajce)

Pocitelj

http://www.tripadvisor.de/Attractions-g294449-Activities-Bosnia_and_Herzegovina.html#LOCATION_LIST

Objavio/la spagosmail u 14:04, 0 komentar(a), print, #

24.09.2015.

Sitan znamen: Tekija na vrelu Bune

Tekija, turbe i musafirhana na vrelu rijeke Bune u Blagaju iz XVII vijeka smješten ispod kamene litice na kojoj se nalazi poznati srednjovjekovni grad Hercega Stjepana privlači posebnu pažnju zbog atraktivnosti pejzaža u kome se nalazi i zbog specifičnih arhitektonskih vrijednosti sačuvanih do našeg vremena.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 10:55, 0 komentar(a), print, #

22.09.2015.

Obilježavanje 50. godišnjice od otvaranja mostarskog Partizanskog spomen groblja

Pedeset godina od ovaranja Partizanskog spomen groblja u Mostaru obilježiti će se u srijedu, 23. 9. u Centru za kulturu i u subotu, 26. 9. polaganjem cvijeća na Partizanskom spomeniku. 

Program Obilježavanja  50. godišnjice od otvaranja Partizanskog spomen groblja u Mostaru: 

srijeda, 23. septembar 2015. u 11 sati, Centar za kulturu

- Referat o značaju Partizanskog spomen groblja

- Pozorišna predstava Teatra mladih "Maslinova grana"

subota, 26. septembar 2015. u 11 sati

Polaganje cvijeća na Partizanskom spomeniku

Prevoz je obezbijeđen u 10 sati sa Tekije, sa stajanjima: Šarića džamija, Spomenik Alekse Šantića, Pozorište, Musala i Partizanski spomenik.

(AbrašMEDIA)

Objavio/la spagosmail u 10:41, 0 komentar(a), print, #

16.09.2015.

Sitan znamen: Baščine, Simfonijski orkestar

Takozvani Cernički Sibjan mekteb građen je 1910. godine u pseudomaurskom stilu.

U njega je kasnije uselio Simfonijski orkestar.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 09:50, 0 komentar(a), print, #

16.09.2015.

Iz Glasnika Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 1889. godine

Sarajevo, januar mart 1889, knjiga 1 Godina I

Čitaocima »Glasnika»

Tokom vremena i na putu, da se ovijem zemljama raskrile vrata k novom životu, dobrom stanja i napredovanju, mi smo sustopice megju ostalijem tečevinama stekli sebi i jedan - zemaljski muzej.

Već od više vremena počelo je opće interesovanje da se obraća onijem cijeljima, koje se u ovom zemaljskom zavodu njeguju. Polako jedan za drugim istakoše se svagdje po zemlji vrijedni po­slenici, kojima se u srcu rodi želja, da narodu otkriju njegovu prošlost, pa iz nje crpu nauku za njegovu budućnost; da izučavaju i sadašnjost zemlje i naroda; da po svijem stranama Bosne i Her­cegovine kao vrijedne pčelice sabiraju svaki zaostatak iz prošlosti, po kome bi se dalo suditi o životu i djelima naših djedova i onih starih naroda, koji su prije našeg bili u našoj otadžbini; da priberu svake vrste rukotvorina, što ih smišlja bistra glava a izragjuju vrijedne ruke našeg naroda, i sve podatke, po kojima se može prosuditi ži­vovanje, radnja, običaji, — jednom riječju: prosvjetno starije naroda u ovijem zemljama, a uz to i prirodni njihovi odnošaji.

Imajući na umu, da samo slogom rastu i male stvari, udružiše se ti vrijedni poslenici i osnovaše muzejsko društvo. Pohvalan trud toga muzejskog društva postigao je mnogostrane lijepe uspjehe.

Najzad se 1887. godine osnovao zemaljski muzej, koji je, položen na širokom temelju a snabdjeven obilnim sredstvima, preuzeo na se one zadatke, za koje je privatno djelovanje spomenutoga društva s puno zasluga pripremilo zemljište.

Zemaljski muzej svratio je na se veä opću pažnju. Svako na­stojanje u korist njegovog razvitka nalazi danas rodoljubna odziva u krilu samog stanovništva. Ono voljno, koliko umije i može, pri­pomaže u korist njegovu, te mi po tome danas možemo reäi, da je zemaljskom muzeju, koji je gotovo na tome. da postane općenitim ljnbimčetom svega naroda u ovim zemljama, zajamčen lijep napredak.

Radnja samoga muzeja ustrojena je i uregjena u nekoliko prema njegovom sadanjem obimu i potrebi. Uza nj i u prilog razvitku nje­govu posluje privatno muzejsko društvo u Sarajevu sa svojim od­borom na čelu. Raznovrsne zbirke zemaljskog muzeja čuvaju, po­punjavaju i bilježe naročito postavljeni čuvari muzejski, ljudi od struke i posla.

Zemaljski muzej u Sarajevu dojako se dotlen razvio, te je već vrijeme, da mu se dadne publicističko glasilo.

Nije dosta, da se po zemlji, sa površine i iz utrobe njezine pobiraju svakojaki predmeti izprošlosti i sadašnjosti: nije dosta, da se ti predmeti zabilježe i lijepo rasporede po dolafima i policama, svakome na ugled; najposlije samo tijem no može da se postigne ono, što treba da se postigne.

Kao što mrtva usta ne govore, isto tako ne govore ni oni sabrani predmeti iz starine i sadašnjosti svakome sami po sebi. Običnim očima, čovjeku neznaocu, oni će se učiniti, kao nešto lijepo, nešto originalno naše. bilo iz starijega ili mlagjega vremena, pa to valja kao naše narodno poštivati i čuvati; ama kakve koristi od njih neznalac ne će pronaći u njima.

No ako ne će neznaoci, pronaći će tu korist ljudi izučeni i iskusni u tome.

Temeljno razumijevanje stvari, javna riječ prozborena o tome, ona će oživljeti ove mrtve starine i tada će nam one probesjediti jezikom, koji će kao kakvu stara lijepa pjesma mnogijem od nas biti ne samo razumljiv, već i veoma drag.

Znanstveno proučavanje našijeh starina i ostalijeh ogleda kul­turnog života našeg ne treba daklen da ostane megju zidovima muzejskim.

Tome proučavanju valja dati prilike, da izigje na vidik, megju svijet, da se nasa zemlja i prosvjeta, da se svaka budna glava u zemlji okoristi njim.

Od žive riječi mi smijemo očekivati, da će ona naći posluha megju svjesnijim sinovima ponosne Bosne i kršne Hercegovine: da će ona sve većina raspaljivati u njima ljubav i mar za ono, što privodi poznavanju otadžbine njihove; da će razbuditi njihovu naklonost i zauzimanje za ovaj, u ovo doba jedini kulturni stožer, — za naš muzej. A kako mislimo, da se to može postići, o tomo ćemo poslije progovoriti.

Izlazeći u javnost s „G 1 a s n i k om" našeg muzeja, mi imamo dvojaku cijelj pred očima. Prvo hoćemo, da imamo javno glasilo, u kojemu će se znalački proučavati i opisivati svaka struka, koja je zastupljena u muzeju, zarad svestranog upoznavanja zornije i naroda. U drugu ruku želimo još, da ovo glasilo bude poučan list za našu napredniju čitalačku publiku, poučan u onim predme­tima i pitanjima, koji zasijecaju u struku i djelovanje samog mu­zeja, ili koji stoje s njim u svezi.

Učiniće se, da smo se latiti posla, koji se u dva pravca svoja sasvijem ne podudara. Ono jest dosta poteško jednim mahom dvoje postići; no nas rukovodi u tome načelo kulturne zajednice i opće koristi.

Našem muzeju nije zadatak samo u tome, da čisto naučno djeluje; suviše njemu pripada i kulturan, prosvjetan zadatak: da bude bodilac megju sinovima zemlje, ponaosob megju mlagjim naraštajima, kako bi ovi pomišljali na svoju dužnost, da svestrano proučavaju i upoznaju svoju otadžbinu, da je u tome spoznavanju uče ljubiti i cijeniti, te da za prosvjetni razvitak njezin vazda ulažu svoje umne, duševne i materijalne sile. Dvojaka cijelj muzejskog «Glasnika^» odgovaraće prema tome istinskoj dvojakoj zadaći muzeja: materijalno-naučnoj i moralno - ku1turnoj. Ni čisto naučno glasilo, ni čisto popularno-poučno — svako za se, ne bi se podudaralo s ustanovom zemaljskog muzeja u njegovom cjelokupnom obimu.

Prema ovom, što smo ovdje uopće istakli, kretaćo se radnja „Glasnika" u dvojakom pravcu.

U jednu ruku služice naučnoj cijelji, te ćemo u to ime dono­siti izvorne članke iz svijeh struka i grana znanstvenosti, koje su u muzeju zakupljene. Mi želimo, da tijem pripomognemo znanstvenom otkrivanju zemlje i života na njoj, a namjerni smo, da za ovakav rad probudimo volju u svake pozvane umne sile na domu, u našoj mo­narhiji i u širokom svijetu. U ovom dijelu želja nam je, da originalni prilozi naših suradnika obuhvate ove grane znanja i umjetnosti:

1. Stari i novi zemljopis. 2. Historiju. 3. Arheologiju (starinarstvo) iz vremena predhistoričkog. iliričkog, rimskog, bosanskog (bogumilskog) i osmanlijskog. 4. Spomenike umjetnosti. 5. He­raldiku (grbove), povelje, pečate i novce iz raznih vremena. 6. Oružje. 7. Spomenike narodnog i književnog jezika. 8. Etnografiju (narodopis) 9. Prirodno odnošaje i to: geologiju, zoolo­giju, botaniku, mineralogiju i meteorologiju. 10. Historiju narodne književnosti. 11. Bibliografiju knjiga i članaka, pisanih o Bosni i Hercegovini. 12. Statistiku. Ovom čemo još priključiti različne nužne bilješko od svake struke, i bilješke iz radnje samoga muzeja i muzejskog društva.

Članci u ovom dijelu «Glasnika» trebaće da budu pi­sani razumljivo svakome, a mi smo voljni i da nagradimo svaki prilog, koji za ovaj dio našeg glasila bude primljen i uvršten.(rukom dodato 1000 forinti)

Iz ovoga dijela «Glasnik»^K mi ćemo pri koncu svake godine odabrati pojedine članke, pa ćemo u zasebnom godišnjem izvještaju da ih prevedemo i štampamo na njemačkom jeziku, kako bismo na ovaj način pružili priliko svjetskoj obrazovunoj publici, da o Bosni i Hercegovini crpe vjerne podatke s izvora.

Mi smo uvjereni, da ćemo tijem »činiti veliku uslugu nauci, kao općoj svojini cijeloga svijeta, a Bosni i Hercegovini znatno koristiti.

U drugu ruku biće «Glasnik» namijenjen našoj domaćoj čita­lačkoj publici, praktičnoj pouci za nju i za potrebe samoga muzeja

Naprijed smo rekli, da zemaljski muzej nalazi odziva i potpore u samom domaćem stanovništvu. Tijem općim interesovanjem «Glasnik» našega muzeja mora se okoristiti zarad svojega daljeg razvitka i napredovanja; no s druge strano muzej kano prosvjetan stožer mora izlaziti na susret ovoj lijepoj volji i primljivosti u naroda, na koju u nas — Bogu hvala — nailazi svaka plemenita i korisna zamisao na prosvjetnom polju.

«Glasnik» muzeja pregao je, da razumljivo, narodnijem je­zikom i izražajem pisanim člancima poučava domaću publiku o stvarima, koje se dotiču rada muzejskog, ili su u nekoliko s tijem u svezi.

Neizbrojne su prilike na putu, gdje se znanstveno krče čitave dvije zemlje, a neizbrojni su i poslovi, koji čekaju vrijedne i vješte ruke. Poznato je, da više očiju više vide.

Ne imavši potpore i suradništva iz same cjeline stanovništva, zemaljski muzej sa svojim organima ne može dospjeti svagdje i uraditi sve sam sobom.

Muzeju je potrebno, da mu budu pomoćnici i suradnici: svjesni sveštenici, posjednici veliki i mali, narodni učitelji, trgovci i obrtnici (esnafi), uopće svaki napredan, uman sin naroda, a ovijeh imade već sada podosta na svakoj strani Bosne i Hercegovine.

«Glasnik» će im davati pouke, kako da pripomažu i oni od svoje strane svestranom izučavanju zemlje; kako da traže i čuvaju starine i starinske spomenike svakoje vrste: kako da bilježe sve, što je značajno i vrijedno spomena. U savezu s tijem „Glasnik" iščekivaće od njih i otvoriti im dragovoljno prostora u listu, da i oni perom u ruci bilježe i opisujo sve, što treba da se zapiše i znade, a takve će članke «Glasnik» po mogućstvu takogjer nagragjivati. U ne jednom gradu i selu, u ne jednoj crkvi i džamiji, u ne jednoj staroj plemićkoj kući i porodici biće po nešto zname­nito, znaće se i čuvati po nešto zanimljivo i vrijedno predanja.

Mnoga skrovita mjesta kriju stvari i spomenike, koji se čine sitni i neznatni, dok oko i pero umnog posmatrača i ljubitelja ne skine s njih zastor zaboravnosti i skrivenosti, pa se tome nalasku onda zarađuje svaki prijatelj zemlje i napretka.

Bosna i Hercegovina obiluje mnogim još neznanim ljepotama i dražima za naš duševni pogled. Na vama je dakle, narodni knji­ževnici, da i vi svak svojim prilogom pomognete «Glasnik» muzeja, eda bi on sustopice postao pravo ogledalo Bosne i Hercegovine.

Radi pisma, kojim ćemo pisati u „Glasniku", ističemo, da nam s materijalnih razloga nije moguće štampati „Glasnik" u dva zasebna izdanja latinicom i ćirilicom, jer bi to bio dvostruk trošak. Mi ćemo članke u „Glasniku" štampati naizmjence po redu, koje latinicom, koje ćirilicom, a potrudićemo se, da se u tome ne zamjerimo ravnopravnosti obadva naša pisma. U ostalom rado ćemo udovoljiti svakoj naročitoj želji, koju nam u tom pogledu izjavi koji čestiti suradnik ili dopisnik.

Znanja radi ističemo dalje i to, da ćemo članovima mu­zejskog društva šiljati „Glasnik" besplatno.

«Glasnik» će izlaziti tromjesečno u sveskama od 5 do 6 štampanih tabaka velike osmine, i donašaće po potrebi slike uz dotične članke. Za one, koji žele, da se pretplate, stojaće «Glasnik» 2 for. na godinu.

Rukopise valja šiljati uredništvu, a pretplatu upravi „Glasnika" u Sarajevu.

Pozivajući na suradništvo i pretplatu „Glasnika", mi ćemo svaku potporu sa strane primiti i priznavati zahvalno.

Svaki je početak težak, no - pregaocu Bog pomaže.

U Sarajevu, marta 1889.

Uredništvo „Glasnika".

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 09:44, 0 komentar(a), print, #

11.09.2015.

Prije 41 godinu: "Petarda" pod BB

Agonija Veleža se nastavlja…

Fudbaleri Veleža su pod imperativom pobjede započeli su meč protiv Mladosti, koja je na kraju odnijela bod.

Rođene je s klupe vodio nekadašnji igrač Adis Obad, jer „uspavana“ Uprava nije uspjela pronaći stručnjaka koji bi pokušao spasiti Velež od ispadanja iz društva najboljih. Agonija Rođenih se nastavlja, a poslije sedam odigranih kola Mostarci se nalaze na posljednjem mjestu bez pobjede. Zvona na uzbunu odavno zvone, strah se uvukao u kosti najvjernijih navijača Veleža

                                           

Prije 40 godina bila je sasvim druga priča…grad, uprava, igrači, navijači, sportska javnost…svi su bili uz Rođene…ili kako to narod kaže…kad si dobar, svi su uza te, a kad ti loše krene, jedino im još vidiš leđa…

Velež – Hajduk 5:0

Sezona 1974/75, Mostar 8. septembar 1974.

Stadion pod Bijelim Brijegom

Gledalaca:15.000

VELEŽ: Marić, Meter, Hadžiabdić, Čolić, A. Glavović, B. Primorac, Topić, V. Halilhodžić, Bajević (Kvesić), Vladić, Vukoje

HAJDUK: Mešković (Katalinić), Džoni, Rožić (Kurtela), Peruzović, Boljat, Buljan, Žungul, Luketin, Oblak, Jerković, Šalov

Sudije: Mladenović Nikola, Travlejev Milija, Nikolić Tomaš

Strijelci: Bajević u 3,47,53, Vukoje 23, Halilhodžić 77

Isključeni: nema

Opomenuti: Glavović (V), Kurtela (H)
(podaci iz Veležovog Almanaha, Ismeta Derviševića)

Petarda Hajduku desila se u petom kolu sezone 1974/75, nakon što je u prethodnoj sezoni Velež zauzeo drugo mjesto, baš iza Hajduka, sa istim brojem bodova, ali slabijom gol razlikom. Čak i danas, 41 godinu poslije sumnjive utakmice zadnjeg kola na Karaburmi, kada je Hajduk pobjedio OFK Beograda i osvojio prvenstvo Jugoslavije, naviojači Veleža nisu prebolili ovu sezonu. Ova petarda bila je u neku ruku satisfakcija navijačima Rođenih.

Na kraju sezone 1974/75. u kojoj je odigrana ova utakmica, Velež,je zauzeo četvrto mjesto, a Hajduk je ponovo bio šampion. Bez sumnje, po ocjeni mostarske raje, koja je inače gajila simpatije prema majstoru s mora, to je bila najbolja ekipa Hajduka, svih vremena.

Tabele iz knjige Enesa Vukotića, Velež u Prvoj saveznoj ligi, grafička obrada Tibor Vrančić.

 (spagos)

Objavio/la spagosmail u 13:29, 0 komentar(a), print, #

10.09.2015.

Prepoznato u galeriji CIDOMa - Obućar na Carini

fotos uz galerije CIDOM

Moj otac-Salko Pajić, čući lijevo, držao je foto klub "Salko Šestić", sa obućarom Buljevićem slikano 1959-60 godine, na Carini
slika izvor: CIDOM

Hvala Vam,  Jasminka Milojevic/facebook

Objavio/la spagosmail u 09:14, 0 komentar(a), print, #

09.09.2015.

Na granici sjećanja: Stota godišnjica rođenja Hivzije Hasandedića

Bez knjiga, koje nam je Hivzije Hasandedić ostavio u amanet, teško bi bilo zaviriti u djelić istorije grada Mostara i Bosne i Hercegovine, saznati kako je i šta je nekada bilo, a po onoj starinskoj, što je zapisano ostaje, a što se pamti nestaje, sa sigurnošće možemo ustvrditi da ni velikog broja priloga koje smo napravili, ilustrujući ih fotografijama iz starog i novog perioda, ne bi bilo da nam nije bila dostupna njegova literatura. Ovdje donosimo popis bibliografije Hivzije Hasandedića, a u nastavku tekst objavljen u radio emisiji na radiju Bir (bir.ba).

Hivzija Hasandedić – Bibliografija:

- Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa Arhiva Hercegovine ( Arhiv Hercegovine, Mostar 1977, 330 str.)

- Spomenici kulture turskog doba u Mostaru ( Islamski Kulturni Centar Mostar, Mostar 2008, 252 str.)

- Muslimanska baština u Istočnoj Hercegovini (El-Kalem, Sarajevo 1990., 352 str.)

- Muslimanska baština Bošnjaka u Južnoj i srednjoj Hercegovini

- Mostarski Vakifi i njihovi vakufi

- Vodič kroz fondove Arhiva Hercegovine (Koautor)

- Regesta franjevačkog samostana u Mostaru (Koautor)

- Sidžil blagajskog kadije: 1728.-1732. godine, regesta (Islamski Kulturni Centar Mostar, Mostar 2009, 213 str.)

- Genealoška istraživanja : Porijeklo i status, istaknuti pojedinci nekih muslimanskih porodica u Hercegovini (Islamski Kulturni Centar Mostar, Mostar 2009., 190 str.) (izvor:bs.wikipedia)

Ove godine navršilo se stotinu godina od rođenja istaknutog povjesničara, pionira arhivske službe u Hercegovini, istraživača kulturne baštine, svestranog intelektualca i stvaraoca Hivzije Hasandedića. Knjiga u kojoj je sadržana njegova životna i stvaralačka hronologija, sklopljena je 19. oktobra 2003. kada je preselio u okrilje Vječnosti.

Hivzija Hasandedić je rođen 01. 07. 1915. godine u Jablanici, otac mu se bavio trgovinom, a majka je vodila domaćinstvo. Nakon osnovne škole pohađao je i uspješno završio Gazi Husrevbegovu medresu, a diplomirao je na VŠT u Sarajevu.

Još u ranoj mladosti iskazao je svoju pisanu dimenziju koja se decenijama tiho ostvarivala. U javnosti se prvi put javlja svojim pjesničkim prvijencem “Noćni ibadet” u tuzlanskom “Hikmetu” 1934. godine pod pseudonimom Muhamed Hivzi.

Do 2000. godine, kada je povodom 85 godina života, njemu u čast štampana monografija “Tragom Bošnjačke baštine” objavio je više od 400 naučnih i stručnih radova, a brojni prijevodi, bilješke, analize, regesta i osvrti ostali su sačuvani kao dio njegove ostavštine, koju treba sistematizirati i publicitirati.

Bio je Hivzija, kako zapisa pjesnik Alija Kebo “neimar i knjigoljubac, baščovan u bujnom i raskošnom vrtu starina, stanovnik memljivih kancelarija, čitač poruka s kamenih spavača i bašluka, drag, mio i častan čovjek” Za prof. Fazliju Alikalfića “Hivzija stoji uz rame Hamdije Kreševljakovića, a za Ahmeda Aličića Hasandedić je jedinstvena pojava u našoj kulturi”.

Poput snažnog hrasta pustio je svoje duboko korijenje u orijentalno-islamsko i bošnjačko kulturno-historijsko naslijeđe Zapisao je Iljas Hadžibegović.

Skromnost i privrženost zadacima, povučenost i život u duhovnom prostoru, u kome je nalazio smirenost, odbojnost prema gramzivosti i oholosti obilježja su njegovog života. Svemu je davao smisao radom u oblasti nauke. Njegov prijatelj i saradnik hafiz Mahmud Traljić ustvrdiće da je Hivzija uvjereni, nepokolebljivi i praktični vjernik, tih, miran i odan svom poslu.

Svaku dionicu svoga života obilježio je vrijednostima koje ističu njegov lik stručnjaka-intelektualca. Amir Ljubović ističe: „Njegovim bi radovima većina današnjih profesora sa arapskih univerziteta bila ponosna“.

Za impresivan naučni i istraživački opus promovisan je u počasnog doktora nauka na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru. Bio je istrajni graditelj duhovnih mustara i svi koji su koristili njegove radove ili imali sreću da budu u njegovoj blizini puni su poštovanja i iskrene zahvalnosti jer ih i danas oplemenjuje njegovo djelo.

U duhovnoj historiji Mostara najznačajnija je monografija Spomenici kulture turskog doba u Mostaru za koju je dobio prestižnu nagradu nekada uglednog izdavača Veselin Masleša iz Sarajeva.

Hivzija Hasandedić autor je i prvog cjelovitog Kataloga arapskih, turskih i perzijskih rukopisa Arhiva Hercegovine koji je štampan 1977. god.

Između više studija i naučnih projekata značajna je svakako studija Mostarski vakifi i njihovi vakufi objavljena 2000. god.

Posthumno objavljena su njegova Geneološka istraživanja, te Sidžili blagajskog, nevesinjskog, mostarskog kadije (Z) kadije, dok su u pripremi još jedan Mostarski i Ljubuški sidžil.

Svijet nauke je preseljenjem Hivzije Hasandedića ostao bez prepoznatljivog i neupitnog autoriteta.

Višestruko je zaslužio Hivzija da se iz njegovog ogromnog djela pripremi kritičko izdanje njegovih sabranih studija, osvrta i publicističkih radova. Mi imamo obavezu prema njegovom životnom djelu to kao znak poštovanja i zahvalnosti.

(izvor: bir.ba)

priredili: Smail Špago/Tibor Vrančić/Ismail Braco Čampara

Objavio/la spagosmail u 10:35, 0 komentar(a), print, #

09.09.2015.

Sitan znamen: Banja

Na veličanstvenoj svečanosti na Musali, 3. juna 1914. godine, Mujaga Komadina je otvorio novo Gradsko kupatilo, znano Mostarcima kao Banja.

To je monumentalna građevina s najsavremenijim tadašnjim javnim kupatilom, građena po sličnim uzorima u Budimpešti, s naglašenim pseudomaurskim ukrasima. Upečatljiv je glavni ulaz s dva kipa lava, koji svojim leđima drže dva stuba i visokim dvokrilnim vratima.

U spominjanju Banje stalno se provlače dvije zablude. Prva je o tome ko je projektant iste i druga je kako se nazivala Banja kad je svečano puštena u upotrebu.

Po dosadašnjim istraživanjima, nailazimo da je na njenim projektima potpisan znameniti arhitekt Rudolf Tönnies, pa se time smatralo da je on i projektant. Međutim, pravi projektant je bio Miroslav Friedrich Loose, šef građevinskog odsjeka mostarske opštine. Gradsko vijeće ga je uputilo na studijsko putovanje u Peštu, kako bi tamo stekao uvid u tamošnja slična zdanja. Po povratku iz Pešte, Loose pravi nacrt i projekt, koji je morao imati ovjeru vladinih organa u Sarajevu, a tu ovjeru potpisuje Tönnies.

Što se tiče imena Banje, često se susreće u literaturi (pa i na nekim starim razglednicama) da je nazvana po caru Franji Josipu, što je netačno. Javno je kupatilo imalo službeno ime: „Gradska banja Franje Ferdinanda“.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 08:52, 0 komentar(a), print, #

08.09.2015.

Tužna godišnjica – Stadion pod BB

...nekada je bio hram fudbala... zvao se Gradski stadion, ili stadion pod Bijelim Brijegom...

07. septembar 1958. istorijski datum za Mostar, u goste dolazi sarajevski Željezničar i otvara se novi stadion „Pod Bijelim Brijegom“. Pred blizu 9.000 gledalaca, rođeni su načeli mrežu gostujučeg golmana Radovića u 30 minuti iz slobodnog udarca strijelac je bio Zelenika da bi u finišu utakmice Mujić povisio rezultat. Utakmica je završila (2:1).

(facebook/Deni)

Objavio/la spagosmail u 09:48, 0 komentar(a), print, #

07.09.2015.

Zlatne godine Blackpoola: Podsjećanje na stara, dobra vremena

Nostalgija i podsjećanje na neka stara i bolja vremena nisu produkt samo našeg podneblja.
I Englezi se sjećaju nekih njihovih dobrih starih vremena.

Nostalgične fotografije turista iz pedesetih godina prošlog vijeka, snimljene u vrijeme prazničnog vikenda u Blackpoolu, koji je tog vremena znao privući i do 17 miliona posjetilaca godišnje.

Sunčanje na plaži, jahanje magaraca, igranje odbojke na pijesku, uživanje uz sladoled, kao i priprema djevojaka za izbor mis plaže.

Fotografije pokazuju kako su se i tamošnji ljudi promijenili u zadnjih 60 godina. Sve to su bila vremena prije pojavljive jeftinih letova i odlazaka na daleke nepoznate destinacije, ostavljajući domaće da propada i podsjeća na nekadašnje fine dane. Blackpool se opisuje kao arhaično britansko ljetovalište, u kome je turistički bum počeo prije 100 godina, kada su na njegove plaže hrlile stotine hiljada ljudi iz novih industrijskih gradova na sjeveru, kao što su Manchester i Liverpool.

Slike iz galerije:

Ljepotice na kupanju: Beaty Queens u potrazi za izbor miss

Bezazleno zadovoljstvo: Dvije djevojke zauzimaju pozu ispred poznatog Blackpool tornja

Lijepi pogledi: zauzimanje poza ispred drvenih brodova

Spavač na plaži: tri žene koriste priliku da se zabave sa jednim posjetiocem

Sve zauzeto: prije 60 godina Blackpool je doživio turistički bum sa 17 miliona posjetilaca

Zabava: nasmijani turisti uživaju u jahanju magaraca na plaži

Glamour: Lokalne ljepotice poziraju na brodu

Još uvijeke na istom mjestu: Toranj, napravljen 1894. godine, inspirisan Ajfelovim tornjem u Parizu i danas dominira okolinom
(izvor:dailymail)

Priredio: Smail Špago

novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 09:35, 0 komentar(a), print, #

02.09.2015.

Novi serijal: Sitan znamen

Postavili smo do sada priličan broj fotografija, kako starog tako i novog Mostara, međutim, možda smo načinili neku vrstu nepravde postavljajući samo slike poznatih ulica i objekata, a jedan grad ne čine samo vidljive zgrade i poznate vizure pojedinih kvartova, nego ga čine i sitnice.

E baš te sitnice su predmet ovih priloga. U njima ćemo slikovno i ukratko tekstualno predstaviti razne dokumente, detalje na fasadama pojedinih objekata i brojne druge zanimljive sitnice, koje čine grad gradom i koje su od nekog značaja za njegovu istoriju.

Pripadajuću sliku smo stavljali isključivo po stanju koje je danas, a ugao snimanja (a u nekim slučajevima samo detalji objekta) je namjerno malo drukčiji od uobičajenog, jer se oko Mostarca već naviklo na standardne slike pojedinih objekata. Tako ćemo u ovoj seriji priloga pokušati slikama i kratkim crticama otrgnuti od zaborava neke manje poznate događaje koji su se dogodili u našem gradu, zanimljivosti, kutke grada koji su, možda, bili skriveni od pogleda. Premda nedovoljno poznati i oni su dio mozaik,a od koga je istorija ovoga grada sazdana.

Sitan znamen – Amblem prvog Velocipedskog (biciklističkog) društva Mostar

Još 1887. godine osnovan je velocipedski (biciklistički) klub pod imenom „Mostarer Radfahren –Verain“. Na osnovu tih podataka, možemo zaključiti da je naš grad među prvima, a možda i prvi u Bosni i Hercegovini imao biciklistički klub. Tek 1901. godine, u Sarajevu se zvanično oglasio Koturaški klub „Sokol“. Članovi mostarskog velocipedskog društva bili su isključivo austrijski oficiri i činovnici, porijeklom Nijemci, kao i rijetki domaći entuzijasti. Klub je imao jedanaest članova, a raspolagao je s gotovo dvostruko više bicikala – čak dvadeset!

Ime kluba mijenja se 1896. godine u „Prvo hercegovačko velocipedsko društvo“, čije prostorije su bile u Kolodvorskoj ulici (danas Moše Pijade) u hotelu Wregg, preko puta željezničke stanice. Na početku pojave biciklističkog sporta u Mostaru, svi vlasnici su morali polagati neku vrstu vozačkog ispita.

Priredili: Ismail Braco Čampara /Tibor Vrančić / Smail Špago

Objavio/la spagosmail