Slikom i rječju kroz mostarska naselja i mahale – Neboder

 

Nastavljamo sa serijalom – Prvi mostarski neboder

U najkraćem, uz stare slike, slijedi objašnjenje osnovnih pojmova iz Mostara.

Prvi mostarski neboder. Stambena zgrada. Dok se hotel Bristol gradio, 1956. g. na Glavnoj ulici, na mjestu prijašnjeg harema, na križanju ulica Huse Maslića i Glavne, niknuo je prvi mostarski neboder. U njegovom produžetku prema sjeveru, istovremeno je izgrađen i cijeli blok stambenih zgrada, a sve prema projektu arhitekta Romea Tiberia. Pročelje cijelog bloka je oslonjeno na stupove, a u prizemlju je smješten cijeli niz poslovnih prostora.

Fotografije:

-Glavna ulica - prvi neboder razglednica 1960-ih;

-Glavna ulica - prvi neboder razglednica 19760-ih

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(CidomTeam)

Iz stare štampe – Iz Mostara, mart 1928. godine

 

Jugoslavenski list od 25. marta 1928. godine objavio je tekst demantija, povodom neosnovanih sumnji, a na zahtjev starješina sela sa područja sreza Mostara:

"Protiv neosnovanih vijesti

Molimo Vas, da u Vašem cijenjenom listu povodom neosnovanih poItičkih napadaja u mostarskoj lokalnoj štampi izvolite odštampati slijedeću izjavu glavara sela sreza mostarskog iz kojih se uglavnom lansiraju ti neosnovani stranački napadaji.

Povodom vijesti u lokalnoj štampi i žučnom napadaju političko-stranačke naravı izvjesnih lica, potpisane starješine sela Cim, Kutilivač, Potoci, Rodoč, Raškagora, Krućevići, Drežnica donja, Jasenjanl, Goranci, Vrapčići, Bogodol, Gnojnice, Biletići, Čitluk, Grljevići, Shužanj, Jare, Svinjarina. Buna i Krehingradac

Izjavljuju slijedeće:
Nije istina, da je kukuruz Oblasnog odbora mostarske oblasti dijeljen partijski t.j.. samo Radićevcima ili drugima, nego je na meti istina, da je kukuruz podjeljen sirotinji, koju niko nije pitao šta je i ko je. Na svaki prigovor o tome možemo odgovoriti samo to, da je puka podvala i kleveta. koju s prezirom otklanjamo. Mi, koji smo kao narodni povjerenici iako samo kao nadzorna lica prisustvovali sastavljanju spiskova, koje su sastavili naročiti seoski odbori, svjedočimo svojom časti da je Oblasni odbor kukuruz podijelio pravedno ne rukovodeći se nikakvim političkim motivima.
Napose naglašujemo, da je Oblasni odbor kao prva naša ustanova u najtežem času prvi ukazao svoju pomoć narodu.«
U Mostaru, dne 19, marta 1928.

Slijede muhurovi:
Glavar sela Cim. glavar sela Kutilivač, glavar sela Potoci, glavar sela Rodoč, glavar sela Raškagora, glavar sela Krućevići, glavar sela Drežnica donja, glavar sela Jasenjani, glavar sela Goranci. muktar sela Kutilivač, glavar sela Vrapčići, muktar sela Gnojnice gornje, glavar sela Bogodol, glavar sela Gnojnice, glavar sela Biletići, knez sela Cim; glavar sela Tepćići, glavar sela Dobroselo, glavar sela
Gradnići, glavar sela Jasenjani‚ glavar scla Miljkovići, glavar sela Čitluk, muktar sela Svinjarina, Stiepan Džeba, seoski odbornik Buma, glavar sela Grljevići, glavar sela Služanj, glavar sela Jare i glavar sela Krehingraca.

Iz Kancelariie Oblasnog odbora mostarske oblasti u Mostaru."

prilog: Mostar, panorama 1928.

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Stare slike pričaju – Pogled na Glavnu ulicu, Mostar, 1884. godine

 

Mostar, 1884. godine, foto Franz Laforest, pogled na Glavnu ulicu

Fotografija je snimljena šest godina nakon ulaska austrougarske vojske u Mostar 1878. godine.Snimak je napravljen sa Velikog carinskog harema.

U dnu slike, lijevo, vidi se Fatime-kadune džamija koja je srusena 1947. godine, a desno je bivši britanski konzulat u Mostaru, prva zgrada u gradu izgrađena u europskom stilu.Tu je vidljiv i željezni most cara i kralja Franje Josipa, izgrađen 1882. godine.

Na slici su prikazane mostarske džamije (skroz lijevo Karađoz-begova džamija, najveća u Hercegovini, izgrađena 1557.godine) i franjevačka crkva sv. Petra i Pavla, izgrađena 1866. godine.

Vjerovatno ste primjetili da na slici nema hotela Bristol, hotela Neretva a ni Gradske Banje, jer još nisu izgrađeni. U svakom slučaju, vrlo zanimljiva i stara slika (141 godinu) s mnogo detalja.

Korekcija fotografije i zumiranje slike napravljeno je radi jasnijeg prikaza, ali je postavljena i originalna fotografija.

Originalni foto: Franz Laforest.

Fotokorekcija slike: Aid Čizmić.

(Aid)

Mula Mustafa Bašeskija

 

Svjedok Sarajeva, čuvar vremena

Mula Mustafa Bašeskija- Ševki bio je bošnjački ljetopisac, rođen u Sarajevu 1731. ili 1732. u Mimar Sinanovoj mahali. Pretpostavlja se da je umro 18. augusta 1809. u Sarajevu.

Sarajevo 18. augusta 1809. godine. Usku ulicu u srcu Baščaršije obavija tišina, prekidana samo tihim šapatom vjetra koji miluje kamene ploče i drvene kapke na dućanima. U jednoj od skromnih kuća, pod svjetlom uljane lampe, gasne život Mula Mustafe Bašeskije, čovjeka čiji je pero bilo svjetionik bosanske prošlosti. Njegova smrt, tiha kao i njegov život, nije zaustavila odjek njegovih riječi – one i danas žive, u stranicama „Ljetopisa“, kao svjedočanstvo o jednom vremenu, jednom gradu i jednoj duši.Mula Mustafa nije bio samo alim, učitelj ili pisar. Bio je daleko više – čovjek koji je hodao sarajevskim sokakama s perom u ruci i srcem punim ljubavi prema svom gradu. Rođen oko 1731. godine, u vrijeme kada je Bosanski ejalet bio raskršće svjetova, između Istoka i Zapada, Mustafa je bio svjedok života koji je pulsirao kroz Baščaršiju. Njegove oči su bilježile sve: od veselih svadbenih povorki do tmurnih dana kuge, od prepirki na čaršiji do mudrih razgovora u medresama. Njegov „Ljetopis“, pisan jednostavnim, ali duboko ljudskim jezikom, nije samo kronika događaja – to je ljubavno pismo Sarajevu.Zamislite Sarajevo 18. stoljeća: miris svježe pečenog somuna miješa se s aromom kave iz kazana, dok se s Gazi Husrev-begove džamije čuje ezan, pozivajući vjernike na molitvu. U to vrijeme, Mula Mustafa sjedi u svom skromnom kutku, uz zvuk škripanja pera po papiru. Piše o svemu što vidi i čuje: o trgovcima koji se cjenkaju, o mudracima koji raspravljaju o vjeri, o običnim ljudima koji se bore s nedaćama. Njegove riječi nisu samo suhoparni zapisi – one nose toplinu, tugu, pa čak i humor. Kada opisuje kako je neki sarajevski beg zaspao tokom važnog sastanka, čini se kao da nam se Mustafa smiješi kroz stoljeća, podsećajući nas da su ljudi, ma koliko vremena prošlo, uvijek isti – puni mana, ali i ljepote.Njegov „Ljetopis“ nije samo povijesni dokument. To je ogledalo jednog doba, u kojem se ogleda Sarajevo kakvo više ne postoji, ali čiji duh još uvijek živi. Mula Mustafa je pisao o požarima koji su gutali čaršiju, o poplavama što su nosile mostove, ali i o snazi Sarajlija da se uvijek izdignu iz pepela. Bio je svjestan prolaznosti života, ali i snage riječi koje ostaju. Možda je zato, dok je pisao, osjećao da ne piše samo za svoje suvremenike, već i za nas, stoljeća kasnije.Kada je 18. augusta 1809. godine Mula Mustafa zatvorio oči, Sarajevo je izgubilo svog vjernog kroničara, ali ne i njegov glas. Njegov „Ljetopis“ i danas stoji kao most između nas i prošlosti, podsjećajući nas na snagu zajedništva, na važnost pamćenja i na ljubav prema gradu koji nas ujedinjuje. Dok hodamo sarajevskim ulicama, negdje između kamenih zidova i šuma rijeke Miljacke, čini se kao da nas Mula Mustafa i dalje posmatra, s blagim osmijehom, zadovoljan što njegove riječi još uvijek žive.Ne zaboravimo našeg Mula Mustafu Bašeskiju, čovjeka koji je Sarajevo učinio vječnim. Neka njegov „Ljetopis“ bude podsjetnik da svaka priča, ma kako mala bila, zaslužuje da bude ispričana – i sačuvana.

(Naser Husić)

Prije 19 godina – Opet na svom mjestu

 

Nije tako često da vidite sretna lica kada se policija pojavi pred novinarima. Ali u ovom slučaju, bilo je dobrih vijesti: 31. augusta 2006. godine, norveški policajci Iver Stensrud (donja slika) i Morten H. Ervik predstavili su dvije poznate slike Edvarda Muncha koje su dvije godine ranije postale žrtve spektakularne krađe umjetnina - verziju "Vriska" i "Madone". Maskirani pljačkaši upali su u Munchov muzej u Oslu, prisilili zaštitare da legnu na pod pod prijetnjom pištoljem i nasilno otkinuli slike sa zida. Počinioci su uhvaćeni nekoliko mjeseci kasnije, ali umjetnička djela su u početku i dalje bila nestala. Okolnosti pod kojima su istražitelji konačno uspjeli da ih osiguraju ostale su misterija. Međutim, slike su bile u boljem stanju nego što se očekivalo, iako je "Vrisak" bio izložen vlazi, a "Madona" je bila napukla. Početna izložba oštećenih predmeta privukla je hiljade posjetilaca. Muzej Munch je pojačao sigurnosne mjere prije nego što su se restaurirane slike vratile u stalnu kolekciju 2008. godine.

(welt)

(spagos)

Slikom i riječju kroz mostarska naselja i mahale – Priječka čaršija

 

Nastavljamo sa serijalom – Priječka čaršija

U najkraćem, uz stare slike, slijedi objašnjenje osnovnih pojmova iz Mostara.

Priječka čaršija. Lokalitet, ulica, zelena tržnica. Dio Mostara na desnoj obali Neretve u osmansko je vrijeme bio veoma slabo naseljen. Glavnina života obavljala se u starome dijelu grada na lijevoj obali (Potkujundžiluk, Glavna ulica, trg Mejdan). Ulica koja je vodila od Starog mosta pa sve do Šemovačkog mosta na drugoj obali nazivala se Priko (ikavica od prijeko) pa je otud i nastao naziv Priječka čaršija. U njoj je bila glavna tržnica Mostara za prehrambenu robu, prvenstveno voće, povrće i meso. Cijelom dužinom ulica je bila načičkana prodajnim mjestima na kojima se prodavalo voće i povrće koje su svakodnevno donosili proizvođači iz Mostara i okolnih mjesta. Pored toga, u tom se dijelu nalazila i tzv. Kanara – klaonica stoke. Bila je smještena na prostoru između Starog mosta i ušća Radobolje u Neretvu. Obilje vode pogodovalo je obavljanju ove djelatnosti, no sve do 1878. g. na istom tom mjestu bila je smještena još jedna klaonica – gubilište za razne kriminalce i prijestupnike. Ni jedno ni drugo nije baš bilo milo oku ni nosu, stoga je dolaskom Austrougarske kanara prebačena na Bišće polje. Do te 1878. g. sve su mesnice bile smještene u Priječkoj čaršiji, točnije na prostoru od Tabhane pa sve do bivše kavane Ruža (danas mjesto na sjeverozapadnom dijelu novog Marriott hotela – bivši hotel Ruža). Mjesto je bilo pogodno zbog protjecanja Radobolje, tako da se mogla održavati kakva-takva higijena. Uz to mesari su kože zaklanih životinja mogli prodavati u Tabhanu. Nakon te godine i u ostalim dijelovima Mostara se počeše otvarati mesnice. Tako se 1889. g. bilježi da je u Mostaru tada bilo osam mesnica i to: pet njih u Priječkoj čaršiji, a po jedna na Luci, Velikoj Tepi i Musali.

Fotografije:

- Priječka čaršija (dr. Grzlo Czech) 1899;

- Priječka čaršija 1941;

- Priječka čaršija 1988

-

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(CidomTeam)

Prije 836 godina – Napisana Povelja Kulina bana

 

Na današnji dan bosanski ban Kulin izdao je povelju Dubrovčanima: Zašto je taj dokument važan

Na današnji dan, 29. augusta 1189. godine bosanski ban Kulin izdao je dubrovačkim trgovcima povelju kojom im garantuje slobodu kretanja, sigurnost i trgovinsku zaštitu.

Povelja Kulina bana nije tek trgovački sporazum – ona je prvi sačuvani pisani dokument bosanske državnosti, svjedočanstvo da je Bosna tada bila uređena, priznata i politički samostalna zemlja.

Dok su mnoge evropske države u to vrijeme tek tražile svoj put ka uređenim institucijama, Bosna je već imala definisane političke granice, vladara i određene međunarodne odnose. Kulinova povelja pisanom riječju potvrđuje da je Bosna bila faktor mira i saradnje u regiji. Samo postojanje takvog dokumenta, pisanog na bosančici i razumljivog svim stranama, pokazuje nivo pismenosti, organizovanosti i kulturne razvijenosti srednjovjekovne Bosne.

Sadržaj Povelje jasno pokazuje duh bosanske politike tog vremena – otvorenost, poštenje i zaštitu prijateljstva. Kulin ban tada je zapisao:

"U ime oca i sina i svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ.

Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli. Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.

Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja."

Ono što dodatno govori o vrijednosti i značaju ovog dokumenta jeste činjenica da su sačuvana čak tri primjerka Povelje Kulina bana. Dva se nalaze u Dubrovačkom arhivu, dok se jedan primjerak čuva u Rusiji, u Historijskom arhivu u Sankt Peterburgu. Nažalost, nijedan primjerak ne nalazi se u Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj je Povelja nastala i kojoj po prirodi pripada. Upravo ta činjenica stalno podsjeća na historijske izazove kroz koje je prolazila Bosna, ali i na našu obavezu da trajno čuvamo svoje kulturno-historijsko naslijeđe.

Za Bosnu i Hercegovinu danas, Povelja ima dublje značenje. Ona je trajni dokaz da bosanska državnost nije plod modernog doba niti međunarodnih aranžmana, već da je utemeljena stoljećima ranije.

U vremenu kada se i dalje pokušava osporavati kontinuitet bosanske državnosti, podsjećanje na Povelju Kulina bana ima posebnu težinu. Ona nas uči da je suština bosanske politike kroz historiju bila otvorenost, tolerancija i spremnost na saradnju sa susjedima, ali i jasno čuvanje vlastite samostalnosti.

Zato je ovaj dan više od historijskog podsjećanja – on je poziv da budemo svjesni vrijednosti koje baštinimo i da čuvamo Bosnu i Hercegovinu, onako kako ju je Kulin ban živio: kao zemlju slobodnih ljudi, sigurnu za svakoga ko u njoj živi i stvara.

(klix)

Na današnji dan bosanski ban Kulin izdao je povelju Dubrovčanima: Zašto je taj dokument važan