Nekad i sad – Tri pogleda

 

Kad se iz današnje Fejićeve ulice (prije Sauerwaldove / Srednje) krene ka kraku koji vodi na Mejdan (Trg 1. maja), sve do nedavno, postojala je zgrada, u znatnoj mjeri devastirana tokom posljednjeg rata (1992. - 1995. godine).

U vrijeme Osmanskog carstva bio je to jedan od mostarskih hanova, a nosio je ime „Orijent“. U prizemlju je radila aščinica sa carigradskom kuhinjom, a na spratu su bile sobe za konačište, njih 5 do 6. U prostranom dvorištu, gazda je prodavao sijeno i zob za konje.
Nakon hana, taj se objekat preuređuje u prvi hotel imena „Casino“. U njemu je 1875. godine odsjeo čuveni svjetski putopisac Arthur John Evans, koji je prilično detaljno opisao tadašnji Mostar, a hotel opisao kao – „kamenu građevinu“ koji je imao „prave krevete“, a vlasnik je bio „Italijan Dalmatinac, koji je zadovoljan što se pridržava evropskih načela“. Nedugo nakon njegove posjete, 1880. godine, isti taj hotel je preuređen i u njemu otvorena prva mostarska bolnica – „Građanska hercegovačka bolnica“, koja je bila namijenjena za gradsku sirotinju. Sve do 1888. godine vodio ju je skupa s dr. Curinaldijem legendarni mostarski ljekar dr. Petar Rizzo. Za vrijeme Austrougarske monarhije, objekat je ponovo pretvoren u hotel, kome je vraćeno ime hana – „Orijent“, te je uveliko služio svojoj svrsi. Naime, Mostar je tada imao tri vojne kasarne, a iz Monarhije je zabilježen veliki priljev administracije i poslovnih ljudi. Uz hotel je bila i zasebna kućica, koja je preuređena u restoran-blagovaonicu s ponudom kako orijentalnih tako i zapadnoeuropskih jela. Na južnoj fasadi postojao je mali balkon, koji je kasnije uklonjen.
Do izgradnje hotela Neretva, 1892. godine, to je bio i jedini hotel u Mostaru. Nakon oslobođenja, 1945. godine ova kuća - han je nacionalizovana, a jedno vrijeme je na tom mjestu bilo smješteno društvo „Brodari“.
Priredili: Ismail Braco Čampara, Tibor Vrančić, Smail Špago

(objavljeno na portalu NovaSloboda.ba 27. gebruara 2014. godine)

Fotografije: 1. Hotel Orijent, 1900-ih, cidom, 2. Fejićeva, 1960-ih, cidom, 3. Fejićeva 2022. Aid

(CidomTeam)

Prije 81 godinu - Savezničko bombardiranje Mostara 14. januara 1944. godine

 

(tekst koji sijedi objavljen je na portalu mostarski.ba dana 14. januara 2025. godina, autor je Ahmet Kurt, tekst je objavljen na facebooku 14. januara 2023.)

Na današnji dan prije 81 godinu s provizornih aerodroma, smještenih među vinogradima južne italijanske pokrajine Apulija, put Mostara, udaljenog svega 320 km, poletjelo je 49 bombardera B-24 Liberator natovarenih s ukupno 139 tona bombi, svaka teška 500 funti (227 kg).

Zadatak je bio da bombardiraju kasarne, komandne zgrade Wermahta u gradu, ranžirnu stanicu te Carinski i most na Musali. Taj petak bio je koban za osamdesetak stanovnika Mostara. Te ratne godine samo je 29 posto bombi padalo u krugu od 300 metara od cilja, tako da neko precizno bombardiranje u naseljenom područje nije bilo moguće, piše Ahmet Kurt.

Na karti mjesta pada desetak bombi uzduž Fejićeve ulice u Mostaru. Interesantno je da se sva mjesta eksplozije mogu povezati jednom ravnom linijom, pa su bombe vjerovatno iz jednog ili najviše dva aviona. Svaki avion je otpustio 12 bombi, a razmak između pada prve i posljednje bombe je 70-100 metara. Vjerovatni cilj je je bila komanda Wermahta (zgrada Opštine Mostar do 1992, ZEMA) u današnjoj Titovoj ulici – označena crvenom zvijezdom. U eksplozijama na ovim mjestima poginule su 24 osobe. Najviše stradalih, osamnaest, nalazilo se u konviktu Narodne uzdanice, gdje su bili smještena djeca, muhadžiri iz istočne Bosne. Danas se na tom mjestu nalazi vrtić “Jasmin”.

U eksploziji bombi teško je ranjen prefekt konvikta, poznati Hivzija Hasandedić a, između ostalih, tu je poginula 19-godišnja Fatima-Hasnija Kruškonja s Carine. U staračkom domu koji se nalazio na današnjem mjestu zgrade PIO/MIO poginulo je više osoba. Najjužnije bombe iz ovog niza srušile su Grebinu kuću na ulazu u Mejdan, a sjeverno bombe su uništile sjeverni zid Vakufskog dvora (Modna kuća).

Eksplozija bombe koja je srušila stolarsku radionicu “Franjo Kovačić i drugovi” odbacila je veliki kamen prečnika više od 60 cm prekoputa, u potkrovlje Kajtazove kuće (na slici), gdje se nalazio sve do nedavne izgradnje stana u potkrovlju. U radionici je poginuo 42-godišnji stolar Mehmed Alikalfić. Tako je uništena najstarija radionica u Mostaru osnovana 1885. godine kao “Buttazzoni Venturini”. Danas je na tom mjestu zgrada u kojoj se nalazila prodavnica “Šipad”, a danas “Merkator”.

(Mostarski.ba)

Na današnji dan: Savezničko bombardiranje Mostara 1944. godine - Mostarski.ba

Iz stare štampe – Posjeta čehoslovačkih parlamentaraca Mostaru, 1927. godine

 

Jugoslovenski list od 25. maja 1927. godine objavio je tekst o posjeti čehoslovačkih parlamantaraca Mostaru. Autor je bio Omer H. Sefić.

“Svečan doček

Mostar, 25. maja.

Mostar je danas izgledao naročito svečan. Čitav grad bio je iskićen zastavama u počast dolaska čehoslovačkih parlamentaraca. Na podignutim slavolucima stajao je pozdrav: “Nazdar!”

Iako je padala kiša pred stanicu je došlo oko 5000 ljudi. Na stanici su bili prije dolaska voza predstavnici vojnih i civilnih vlasti, te svih društava i korporacija. Nepregledna masa publike sa velikim nestrpljenjem očekivala je dolazak voza, koji je stigao u 4.45. Iz voza je prvi izišao g. dr, Antonin Uhlirž u pratnji g. Salke Baljića. U taj čas iz hiljade grla zaorilo je: “Nazdar!”, dok je vojna muzika intonirala čehoslovačku i jugoslavensku himnu.

Ugledne goste pozdravio je sa improvizirane tribine vođa mostarskih sokola g. Čedo Milić toplim govorom ističući radost mostarskih građana i sokola, što u svojoj sredini mogu da vide i pozdrave visoke goste. Ispred čehoslovačke parlamentarne delegacije odgovorio je poslanik g. Pehman.

Pred hotel “Neretvom” čehosl. parlamentarce pozdravio je ispred češke kolonije mostarske g, Prohaska.

Zatim su se gosti odvezli automobilima na vrelo Bune u Blagaj. Jedan dio gostiju ostao je u gradu.

Večeras je u hotel „Neretvi” svečani banket u čast čehoslovatkih političara. O.H.S.”

prilog: prilog: hotel Neretva 1920-ih, cidom.org.

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Nekad se iz Mostara vozom moglo daleko.

 

Od 1885. vozom se moglo iz Mostara do Metkovića, a od 1891. kad je Mostar željezničkom prugom povezan sa Sarajevom, iz Mostara se vozom moglo do Beča.

Izgradnjom željezničke pruge normalnog kolosijeka 1968. godine od Ploča, preko Mostara do Sarajeva to putovanje je trajalo svega dva sata, a noćnim skokom dospijevalo se i u Zagreb i u Beograd, postojala je i direktna veza iz Mostara do Stuttgarta u Njemačkoj.

Tako se putovalo sve do aprila 1992. godine.Nakon rata, prema jugu moguće je vozom dobaciti čak do Čapljine, a na sjever do Sarajeva, pa bogami čak i do Zenice. Putovanje prema Zagrebu ili Beogradu, izbjegava svak ko može. Nisu rijetki slučajevi maltretiranja, pa čak i pljački putnika, na dijelu ovih relacija. Ponekad čovjek pomisli da se vratilo vrijeme “divljeg zapada”, onako kako su u nekim westernima prikazivane pljačke vozova, ponekad samo fale indijanci na konjima, koji uz poklike prate vozove i sa konja uskaču u vagone, skalpiraju putnike i siluju žene.

O davnim putovanjima svjedoče vozne karte, koje su imale posebni oblik, veličinu i boju. Sačuvana je karta od Trebinja do Sarajeva sa datumom 27. august 1913. godine kao i karte od Sarajeva do Mostara, od Mostara do Dubrovnika, i karta za Olimpik, koji je saobraćao od Ploča do Sarajeva, nakon Olimpijade u Sarajevu 1984. godine.

Priredio: Smail Špago

Foto 2015. obrada Aid Čizmić

(tekst je prvi put objavljen na blogu Na granci sjećanja, 2013. godine,

Nekad se iz Mostara vozom moglo daleko – Na granici sjećanja

(spagos)

Slikom i riječju kroz mostarska naselja i mahale - Cernica

 

Nastavljamo sa serijalom – Cernica

U najkraćem, uz stare slike, slijedi objašnjenje osnovnih pojmova iz Mostara.

Cernica. Ulica, toponim, mahala. U mnogim povijesnim knjigama o Mostaru navodi se Cerničko polje koje je zauzimalo skoro cijeli prostor na desnoj obali Neretve. U prošlosti je to bilo selo i obuhvaćalo je današnje lokacije Cernicu, Bulevar, Baščine, Šemovac, Kapetanovinu i Jusovinu. Danas se pod Cernicom podrazumijeva samo ulica Adema Buća s pripadajućim sokacima. Inače ime nosi porijeklo od Hadži Memije Cernice koji je dobio nadimak po mjestu Cernica iz okoline Gacka otkuda je doselio u Mostar. Preko puta Sinan-pašine džamije (Atik), a preko Neretve uz desnu obalu u dubini Cerničkog polja gradi se krajem 15. stoljeća malo naselje sa prizemnim kućama (pločarama). Prije nicanja naselja, područje je bilo zasađeno vinogradima i kukuruzima, uz dosta neobrađene zemlje. Tu je prije 1600. g., Hadži Memija iz Cernice sagradio sebi kuću, a kasnije i džamiju.

Objašnjenje je preuzeto iz knjige Mostarski leksikon, autora Tibora Vrančića, izdanje 2020.

prilog: fotografije:

Cernica i Bašcine iz panorame, 1891.

Cernica (Jánossy Virág) 1917.

Cernica (Paul Shulz) 1945.

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

Prije 100 godina – Priča o hrabrom psu trkaču

(prilog koji slijedi objavljen je na portalu „motivationsgeschichten.com“, „motivacijske.priče“ dana 2. jula 2012. godine, prevod: spagos)

Balto – Istinita priča o hrabrom psu sa saonicama

U zimu 1925. izbila je opasna epidemija difterije u malom i udaljenom gradu Nome na sjeverozapadu Aljaske (SAD). U početku je jedini doktor u ovoj oblasti, Curtis Welch, isključio mogućnost difterije, ali kada su prva djeca umrla od nje, situacija je postala jasna. Pošto su antitoksini protiv difterije na zalihama već odavno istekli, više nije bilo dostupnog efikasnog seruma protiv ove visoko zarazne zarazne bolesti. Gradonačelnik je odmah stavio grad u karantin u to vrijeme, u području moguće infekcije živjelo je oko 10.000 ljudi. Situacija je bila prijeteća jer je stopa smrtnosti među zaraženim osobama za to vrijeme bila gotovo 100%.

U Nomu, kao i širom Aljaske, bila je duboka zima sa jakim snježnim mećavama, pa se hitno potreban serum tada nije mogao prevesti avionima jer je bilo preopasno. I plovni put je bio neprohod, jer je voda bila zaleđena zbog niskih temperatura. U ovakvim okolnostima je postojala samo jedna nada za mnoge ljude, jer su sada vjerovali u hrabre ljude i jake pse. 20 najboljih Mushera - šajkača (vozača zaprežnih pasa) brzo je okupljeno da odnesu serum u Nome, u štafeti sa svojim psima.

Zahtjevi pred hrabrim ljudima i psima bili su ogromni. Morali su da transportuju neophodan serum preko 1.000 km kroz najopasnije i neprohodne oblasti Aljaske, do Noma, čak i po negostoljubivoj zimi. Ali sada je samo vrijeme moglo odlučiti između života i smrti, i tako je prva eskadrila krenula 27. januara 1925. godine. Mušeri i psi morali su da putuju dan i noć sa vrlo malo pauza kako bi paket od skoro 10 kg sa 300.000 jedinica seruma dovezli u Nome što je prije moguće.

Bila je to jedna od najsurovijih zima ikada zabilježenih na Aljasci. Musheri i njihovi timovi morali su se nositi s temperaturama do -50 °C, a pored niskih temperatura, bilo je i uraganskih oluja od preko 100 km/h. U prosjeku, svaki tim je morao prijeći oko 50 km, što je po ovom vremenu gotovo nemoguć zadatak. Kada je prva štafeta prešla zadatu distancu, Musher, koji je patio od jakih promrzlina, predao je serum sljedećoj štafeti. I tako je serum koji spašava život prelazio iz jedne smrznute ruke u drugu.

Nevrijeme je često uzrokovalo prevrtanje saonica, a musheri su tada morali odmah golim rukama ukloniti serum sa snijega kako se ne bi smrznuo. Mnogi su patili od promrzlina, dijelom zbog toga što su morali više puta zagrijavati serum toplinom tijela. U stvari, uprkos lošim uslovima, sve su se više približavali gradu Nome, a već je na red došao pretposljednji musher Gunnar Kaasen i njegov glavni pas Balto (sibirski haski). Međutim, vremenske prilike su se pogoršale i snežna mećava je postala sve jača. Ali Gunnar Kaasen nije imao drugog izbora i izjurio je u bijesnu snježnu oluju s Baltom i ostalim psima.

U međuvremenu, radio stanice su izvještavale o napretku ove akcije spašavanja, koja bi u svakom trenutku mogla propasti. Znajući da se snježna oluja i vremenski uslovi pogoršavaju, bilo je malo nade da će serum koji spašava živote zaista neozlijeđen stići do grada Nome. Osim toga, bilo je poznato da je glavni pas Balto zapravo inferioran pas za sporije pseće zaprege. Da su unaprijed znali koliko će biti jaka snježna oluja, Balto ne bi bio izabran za vodećeg psa. Osim toga, Balto i njegov musher su propustili posljednju primopredaju stanicu jer zbog gustog snijega nisu mogli ni vidjeti svoje ruke ispred lica. Sada je vladala apsolutna radio tišina. Cijeli svijet je s iščekivanjem gledao kako su Balto i njegov musher posljednja nada za grad Nome.

Bilo je 5:30 ujutro i grad Nome je bio tih. Odjednom su se u daljini začuli zvukovi, koji su postajali sve jači i glasniji. Ljudi su u nevjerici gledali kroz prozore. Niko više nije vjerovao u pseću ekipu sa serumom, ali ono što su vidjeli sljedećeg trenutka bilo je zaista čudo. Predvođeni hrabrim glavnim psom Baltom, ekipa pasa za spašavanje i njihov musher stigli su u Nome, potpuno iscrpljeni i smrznuti. Nijedna ampula vitalnog seruma nije bila razbijena.

Gotovo zaslijepljen snježnom mećavom, musher je morao potpuno vjerovati svom psu Baltu, koji je, sa svojim jakim osjećajem za smjer, morao pronaći pravi put uglavnom sam. Pod ekstremnim fizičkim naporom, Balto je morao naprijed kroz dubok snijeg, praćen drugim psima i musherom. Kao glavni pas, morao je da odradi daleko najteži dio cijele ekipe. Uz ogromnu snagu volje, Balto je spasio cijeli tim i njegovog mushera od sigurne smrti. Osim toga, oslobodio je grad Nome snabdijevanjem serumom koji je pomogao u suzbijanju difterije.

Novine širom svijeta izvještavale su o 20 mushera koji su sa svojim psima za zapregu prešli više od 1.000 km za samo pet i po dana i tako spasili cijeli grad od uništenja. Tadašnji američki predsjednik Calvin Coolidge napisao je posebno pismo zahvalnosti svakoj ekipi.

Balto je uginuo 14. marta 1933. godine, a tada je u Central Parku u Njujorku postavljena bronzana statua Balta, u znak sećanja na herojska dela Balta i drugih pasa za zapregu. Spomenik i danas stoji na ovoj lokaciji i svakodnevno ga posjećuje mnogo ljudi. Natpis glasi:

„Posvećeno nesalomivoj volji pasa saonica koji su nosili protuotrov šest stotina milja preko grubog leda, kroz podmukle vode i arktičke mećave od Nenane do pomoći uznemirenom Nomu tokom zime 1925. Izdržljivost – Odanost – Inteligencija"

Balto – Die wahre Geschichte eines mutigen Schlittenhundes – Motivationsgeschichten

(motivacijske.priče)

(spagos)

Iz stare štampe – Uljepšavanje ulica, 1928. godine

 

U Jugoslovenskom listu od 17. marta 1928. godine objavljen je tekst o uljepšavanju ulica grada Mostara:

"Poljepšavanje ulica.

Opština Mostar počela je ovih dana regulacijom nekih najprometnijih ulica u gradu. Naročito posvećuje brigu ulici Alekse Šantića, koja veže sa ulicom Mujage Komadine. Neke će ulice sa obe strane zasaditi reznim drvećem, udesiti sa trotoarima i dovesti ih u pravu liniju."

prilog: Mostar, 1920-ih. Raskršće Šantića, Ričina, Mujage Komadine

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)