Koje gradove je povezivao prvi evropski autoput?

 

Tada su ljudi tek upoznavali saobraćajne gužve: prvi autoput na svijetu otvoren je prije 100 godina, svečanom činom 21. septembra 1924. godine. Bila je to prva dionica “Autostrade dei Laghi” (“Autoputa Jezera” ”) između Milana i Varezea u Italiji. I to baš u Italiji, prije dugih, gdje je, za razliku od Velike Britanije, Njemačke ili Francuske, još uvijek bilo malo automobila: jedan automobil na 1.000 stanovnika – što je stoti dio onoga što se trenutno vozi u Sjedinjenim Američkim Državama.

Inače, putevi u Italiji u to vrijeme bili su dizajnirani tako, da vožnja automobila nije bila baš ugodna. Bilo je dosta toga da se popravi kada je inženjer Piero Puricelli stupio na scenu 1920. godine sa svojim revolucionarnim projektom autoputa.

Po prvi put će se graditi put koji će prvenstveno služiti jednoj svrsi: da se napravi dobra tura. Prikladno je, barem danas, da se projekat izvodi brzinom koja oduzima dah, ali su ovdje, od prvih koraka planiranja do inauguracije protekle su skoro četiri godine. Prvi autoput se zatvarao noću, a danju su uniformisani stražari bdjeli nad saobraćajem i vojnički pozdravljali svaki automobil pri ulasku i izlasku s autoputa.

Štampa u zemlji, kojom su tada vladali fašisti, bila je oduševljena: put je bio “gladak kao parket”, “bez biciklista i sličnih, koje bi vozači obično poželjeli da odu dođavola”. Tadašnji automobilski raj imao jednu traku u svakom smjeru, sa punom srednjom linijom i bio je dugačak je 50 kilometara, što je rezultat rada oko 4.000 radnika angažovanih svaki dan.

U to vrijeme i autoput "AVUS" nedaleko od Berlina, takođe je ostao nezaboravna građevina u istoriji mobilnosti, a završen je 1921. Međutim, 8,3 kilometra dugi „puta za automobilski saobraćaj i vježbanje“ prvenstveno je bio dizajnirana kao čista trkaća i testna staza.

Izgradnja Autostrade dei Laghi, s druge strane, bila je najbrža moguća veza između dva mjesta od samog početka – po konceptu, koji je do tada bio vezan isključivo za željeznicu.

Na slikama: Zajednički izlazak: Automobilisti se okupljaju za zajedničku turu na "Autostrada del Larghi" (1924.), i detalji sa autoputa.

(PMmag)

(spagos)

Stare slike pričaju – Ništa nije za bacanje

 

Groblja automobila imaju strukturalni problem. Na dva nivoa: Vozila koja završe na jednom sličnom, nikada nisu imala dušu i jednostavno pripadaju presi za otpad. Automobile sa dušom nikada ne treba ovako baciti na otpad, već konzervirati, popravljati, restaurirati i ponovo učiniti upotrebljivim. Budućnost održive mobilnosti je sportski automobil, Marshall McLuhan je to znao prije više od 50 godina, Ferdinand Porsche još ranije.

Dana 26. oktobra, RM Sotheby's će na aukciji prodati na deponije jednog domorodca iz Rüsselsheimera, Njemačka, koji je počeo da sakuplja automobile u Los Anđelesu 1967. godine: posebno sportske automobile. Porsche motori, Ferrari mjenjači ili kontrolna tabla Mercedes 300 SL Roadster – gledajući digitalni katalog svega i svačega od Rudi Kleina, postaje jasno koliko su vrijedni relikti kulture konjskih snaga, koji su sada otpad.

Klein je bio trgovac starih automobila u svom drugom domu, Kaliforniji. Danas se njegov rad prodaje kao nekog galeriste. Bilo bi najbolje da se svaki od 100.000 prikupljenih rezervnih dijelova, svaki od otrcanih leševa automobila, shvati kao doprinos globalnoj transplantaciji organa. Dijelovi Lamborghinija Miure, Mercedesa 500 K ili Iso Grifo mogu pokrenuti ili završiti projekte restauracije širom svijeta. Volani, nasloni za glavu, rešetka hladnjaka - ništa se ne baca. Sve je vrijedno. Svako ko vjeruje da tranzicija mobilnosti ima veze s funkcionalnošću, može se diviti ovom relikvijaru. Oni su spomenici individualne ljubavi prema slobodi – baš kao i svako umjetničko djelo.

(welt)

(spagos)

Prije 62 godine – Kauboji među sobom

 

Kada su se četvorica članova familije Cartwright prvi put pojavila na američkim ekranima u TV seriji "Bonanza" 1959. godine, bio je to rizik. Western serija je bila u boji, a kauboji su izgledali briljantno. Ono što su „tata“ Ben i njegovi sinovi Adam, Hos i Mali Džo iskusili 1850-ih, viđeno je hiljadu puta ranije: uključivalo se u prevaru, krađu ili neku vrstu nereda, koji je uključivao ogromnu porodicu, a „Ponderosa”, samo što je u seriji u pitanju bio njihov ranč. Serija je izazivala pravu privlačnost: do 1973. NBC je snimio 426 epizoda.

“Bonanza” je došla u Njemačku 1962. godine. ARD je 13. oktobra emitovao nekoliko epizoda, a zatim je ponovo otkazao emisiju jer je navodno bila previše brutalna. ZDF je nakon toga krenuo u akciju i vodio seriju do kraja - sa ogromnim uspjehom.

Svako ko ih danas vidi može uživati u izrekama poput “sad ću ti saviti vilicu”. Inače, žene su se na ranču “Ponderoasa” pojavljivale samo sporadično. Tada su vesterni još uvijek bili muška stvar.

-:-

Kod nas je serija Bonanza došla na male ekranu u drugoj polovini šezdesetih godina, tada samo u crno bijeloj verzijii, u vrijeme kada smo imali samo jedan TV kanal, i gledanje serije je bilo neizbježno za sve generacije, koje su u to vrijeme sjedile ispred malih ekrana. Mnogima su i danas likovi iz serije ostali u sjećanju, ili se barem prisjete, kada se u novinama pojavi neka slična fotografije. Seriju je najavljivala brza muzika, koju su čak i djeca imitirala, dok bi sutri dan iza prikazivanja serije jurili po dvorištu.

Za one koji se žele podsjetiti ove serije, u prilogu uvodna špica, sa muzičkom podlogom.

Bonanza - Intro [HQ] - YouTube

(welt)

(spagos)

Ploča na stambenoj zgradi kod ložione

 

Nakon Drugog svjetskog rata Mostar se odužio svojim željezničarima koji su dali svoj život za slobodu, i postavio spomen ploču na jednu kuću, koja je onoga vremena bila uza samu željezničku prugu, sjevernije od gornje rampe, u blizini nekadašnje ložionice. Ta zgrada stoji i danas na istom mjestu. Nekada je to bila stambena zgrada, u kojoj su stanovali željezničari.

Na fasadi ove zgrade sve do 2015. g. nalazila se polomljena spomen ploča, koja doživljava sudbinu većine sličnih obilježja u gradu Mostaru. Skoro da nikoga više ne interesuje. Niti spomen ploča, niti ono zbog čega jeona nekada bila postavljena, kao ni imena ljudi kojima je u pomen podignuta.

Ploča je skoro nečitljiva, a samo uz veliki trud, i uz pomoć moderne foto tehnike bilo je moguće odgonetnuti dio onoga što na njoj piše.

Donosimo fotografiju razbijene ploče na zgradi kod nekadašnje željezničke ložione, koja vjerovatno nikada neće biti obnovljena i koju želimo barem tekstom i slikom sačuvati za uspomenu. Tekst se veoma teško može razaznati na licu mjesta, a nama je nakon dugog odgonetanja uspjelo otkriti sadržinu. Tekst na njoj glasi:

„Palim borcima i žrtvama fašističkog terora iz perioda Narodnooslobodilačkog rata, koji svoje živote nesebično žrtvovaše za slobodu naših naroda i njen dalji procvat, podižemo ovu SPOMEN PLOČU u znak dužne pošte i zahvalnosti. Njihovi svijetli primjeri vječno ce nas potsjećati na veliko djelo i napajati nas snagom istinskog rodoljublja i pregalaštva

(navedeni su) AKTIVNI BORCI NARODNOOSLOBODILAČKOG RATA

(kao i civilne) ŽRTVE FAŠISTIČKOG TERORA

Neka je vječna slava palim borcima i žrtvama fašističkog terora NOR-a

Mostar, ..................... 1955.g. Radnici željezničke ložione i radione“.

Nažalost, imena palih boraca koji se navode na ploči nismo u cjelosti uspjeli dešifrirati, pa nema svrhe navoditi samo neka imena koja su čitljiva.

Ovaj tekst smo pisali 2015.g. kada je ploča još stajala na mjestu – danas je više nema, tako da je ovo jedini njen spomen. U međuvremenu je netko napravio zamjensku spomen ploču koja sada stoji na kući pored nekadašnje Željezničke ložionice.

Korišteni tekst iz knjige:

• Bio jednom jedan... - Tibor Vrančić, Smail Špago, Ismail Braco Čampara. (Neobjavljena knjiga), 2018.

Fotografija:

Br. 1. i 2. - Spomen ploča željezničarima na zgradi kod ložione.

Br. 3. - Nova spomen ploča. 

Br. 4. zgrada iza Ledare

Priredili: Tibor Vrančić, Smail Špago, Armin Džabirov 

(Cidom team: 20240815)

Devedeset godina kasnije

 

London, nekad i sad

Kada je Arthur William Hobart tokom leta uzeo svoju kameru u ruke, nije mogao ni slutiti da snima Britaniju koja će uskoro biti zauvijek promijenjena.

Njegove slike objekata, sportskih terena, nastajućih predgrađa i katedrala postale su neprocjenjiv arhiv Britanije uoči Drugog svjetskog rata. Devedeset godina kasnije, njegove slike su digitalizovane kako bi ih javnost mogla vidjeti.

Arhiv pruža rijetke snimke Britanije prije nego što su je naglavačke okrenule oluje Hitlerovog rata i ogromne tehnološke promjene.

U arhivi se naleze 242 crno-bijele fotografije, snimljene širom Engleske, od Tynesidea do Cornwalla i do Cumbria, koje čine ono što je poznato kao Air Pictures Porthleven Collection.

Pored poznatih znamenitosti kao što su Tower Bridge, St Paul's i Salisbury Cathedral, kolekcija uključuje snimke poznatih zgrada koje više ne postoje, od veličanstvenosti stare Crystal Palast u južnom Londonu do uobičajenog okruženja Della, nekadašnjeg teren za fudbalski klub Southampton.

U potpunoj suprotnosti sa hromom i staklom koji ga sada okružuju, Tower Bridge je tada stajao ispred čitavog niza urbanih zgrada, koje će Luftvafe uskoro ukloniti.

Niz rijeku, elektrana Battersea se uzdiže kao i još jedna zgrada u industrijskom srcu – koji je masovno obnovljen posljednjih decenija.

„Čak i ako uzmete u obzir bombardovanje iz Drugog svetskog rata, mnogi od ovih gradskih pejzaža su sada veoma različiti od onih kada su snimljeni 1930-ih“, rekao je Gary Winter, oficir za angažman i sadržaj u Historic England-u. „Mnogo toga zavisi od uticaja automobila i motornog transporta koji prolaze kroz ova mjesta, zatvaranja fabrika i tako dalje.“

Hobart se 1920. počeo baviti fotografijom iz zraka, iako je nejasno kako je do toga došao. Prije Prvog svjetskog rata bio je pekar, trgovački putnik i činovnik.

Fotografije pokazuju kako se promijenio pejzaž oko Tower Bridgea, Salisbury Cathedral, Royal Alberts Hall...

(tt)

(spagos)

Prije 40 godina - Mit koji živi

 

Ko obuzda svoje strasti, gubi.

Gledajući unatrag, 80-e su bile konačni eksces zapadnjačke nevinosti. Sramežljivi konzumerizam 60-ih i 70-ih pretvorio se u neutemeljeni hedonizam u kojem stvari nisu mogle biti dovoljno divlje, loše i senzualne. Prije točno 40 godina, Ferrari Testarossa predstavljen je u Parizu u noćnom klubu Lido - čuvale su ga dvije visoke, oskudno odjevene plesačice koje su se natjecale sa sjajno uglačanim dvanaestocilindričnim motorom. Dizajn Pininfarine bio je senzacija u to vrijeme; niti jedno serijsko vozilo nikada nije stajalo šire i samouvjerenije na cesti i utjelovljivalo samopouzdanje kulture slobode, koja ubrzo nakon toga više neće postojati, tako nemilosrdno i napadno.

U pop kulturi, Testarossa je započela svoj trijumfalni pohod. Dvije godine kasnije Enzo Ferrari dao je dva crna Testarossa televizijskoj seriji "Miami Vice" jer je smatrao da klon Ferrarija (preuređenje Chevroleta) ne zadovoljava visoke stilske standarde serije. Redatelj Michael Mann prefarbao ih je u bijelo kako bi se lakše vidjeli noću. Uslijedile su bezbrojne epizodne uloge u pop kulturi: Dr. Dre je viđen u jednom, Michael Jordan se vozio jednim na stadion, Diego Maradona se vozio jednim na trening. Svi su znali da iza divlje ljuske postoji meka jezgra: profinjena talijanska visoka kultura u upravljanju, zvuku, ubrzanju, luksuzu.

Činjenica da mit o Ferrariju i danas živi, ima veze s njegovom neukrotivošću duhu vremena. Ferrari je definisao duh vremena, zeitgeist. Osnivač Enzo Ferrari, koji je umro 1988., odbio je prilagoditi se. Bio je to prvi svjetski influencer.

(welt)

(spagos)

Iz stare štampe – Najnovije iz Mostara, Jugoslavenski list, od 10. oktobra 1927. godine

 

U Jugoslavenskom listu od 10. oktobra 1927. godine, objavljena je rubrika “Najnovije iz Mostara”, koju je uređivao redovni dopisnik iz Mostara.

Navodnjavanje Ilića iz Radobolje

Poznato je da se Mostar u velikom dijelu opskrvljuje povrćem i voćem iz Ilića, kuda se može Radoboljom natapati, ali je usljed stalnih naplava pomanjkano vode za natapanje, radi čega trpi povrće, naročito na sušnoj godini, kao što je ova godina.

U Ilićima neposrednij blizini Mostara uredio je Ahmetaga Efica uzorno gospodarstvo, koje mnogo obećaje, te se je u društvu sa drugim vlasnicima zemljišta obratio na Hidrotehnički odsjek Velike Županije da im se odvodnim džerizima dovede voda sa matice Radobolje, čime bi mogli natapati na stotine dunuma ziratnog zemljišta, a time bi se u veliko pospješio razvoj vrtlarstva kod nas. Držimo, da će Hidrotehnički odsjek posvetiti što više pažnje ovom poduzeću.

-:-

Popravci starih građevina

Jedna od starijih građevina u Mostaru su dvije kule na obalama Neretve, koje su svojevremeno štitile Stari most. Kako su kule došle u ruševno stanje, naročito stražarnica nad prolazom, tako da je prijetila opasnost i za prolaznike, to je Gradska opština počela popravljati te objekte, ali treba pripaziti da se ne naprave popravci, koji bi kvarili stari izgled tih građevina.

O.S.H.”

prilog: Mostar, Stari most, 1927. foto Walter Leonhardt.

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)