(fotografije koje slijede objavljene su na FB stranici Cidom18. Novembra 2017. godine, autor je bio Ismail Braco Čampara)
Jedna
fotografija uvjek govori više nego hiljadu riječi. Ismail Braco
Čampara, svjedok vremena, oko sokolovo, tragom starih fotografija,
pronalazio je uvjek isti pogled, ili kako smo to u našim rubrikama
nazivali: Na istom mjestu, sa iste pozicije. Novije fotografije su
napravljene 2017. godine.
U
sjećanju!
Fotografije
iz arhive cidom.org.
(CidomTeam)
(Tekst koji slijedi, nakon vijesti o odlasku bokserske legende Georgea Foremana, napisao je bokserski prvak svijeta, Axel Schulz, Nijemac, koji je protiv Foremana boksovao i izgubio 1995. godine)
Legende ne umiru - One se ponovo susreću u raju!
U petak uveče, legenda boksa George Foreman zauvjek je zatvorio oči u 76. godini. Godine 1974. borio se protiv Muhameda Alija u najpoznatijem boks meču svih vremena, “Rumble in the Jungle”. Njegov protivnik, koji mu je kasnije postao prijatelj, umro je 2016. Sada su se ponovo okupili.
Axel Schulz, koji se borio protiv Foremana 1995. godine i postao zvijezda uprkos vrlo kontroverznom porazu, napisao je nekoliko riječi o Leghendi.
Legende nikada ne umiru – ovu frazu često čujete, a iza nje ne stoji uvijek prava legenda. Ali George Foreman je bio baš takva legenda: prvak svijeta u teškoj kategoriji 70-ih – a zatim ponovo 90-ih. Bio je i amaterski olimpijski šampion 1968. Njegova borba protiv Muhameda Alija, „Rumble in the Jungle“, “Tutnjava u džungli” 1974. u Kinšasi, glavnom gradu Zaira, koji se sada zove Demokratska Republika Kongo, bila je legendarna. Za mnoge stručnjake najbolja borba svih vremena, koju je izgubio nokautom u 8. rundi. 22. aprila 1995. Veliki George je takođe bio moj protivnik u ringu.
U subotu, rano ujutru, iznenada sam primio puno poruka. “George Foreman je mrtav”, pisalo je. Zapravo, u petak uveče je zauvijek usnuo u Houstonu u 76. godini. Foreman, legenda! bokovao sam protiv ove legende. Duboko sam šokiran i duboko tužan! Imao sam nešto posebno planirano. Ove godine se navršava 30 godina od dana kada sam stao u ring sa Georgeom u hotelu MGM u Las Vegasu, boreći se za titulu protiv najstarijeg šampiona svijeta u teškoj kategoriji. Iz tog razloga sam želio da se vratim u SAD i posjetim Foremana. Karte su već bile rezervisane. Zato što dugujem mnogo Formanu. Sudije su proglasile Georgea pobjednikom. Međutim, mnogi stručnjaci, uključujući i Ameriku, vidjeli su mene kao pobjednika tog meča. Međutim, ovaj poraz je postao moj najveći uspjeh. U početku nisam ni želio da boksujem protiv ovog nokautera. Kada je nazvao moj tadašnji menadžer Wilfried Sauerland, odbio sam. Ali nakon pažljivih konsultacija sa mojim trenerom Manfredom Wolkeom, konačno sam pristao. Manfred mi je 1994. rekao: “Čovječe, Axel, on je skoro istih godina kao ja (Foreman je tada imao 45 godina; prim. urednika), hajde da to uradimo.”
Prvi put sam sreo Foremana 1995. godine na konferenciji za štampu u New Yorku. U to vrijeme nisam govorio engleski i bio sam veoma impresioniran njegovim držanjem. Wow, to je stvarno fin momak, pomislio sam. Ova harizma, njegova ličnost očarala je sve učesnike. Topao, ljudski momak. Uopšte nije ono, što biste zamislili kao nokaut udarač. Tako sam ga upoznao i po tome ću ga pamtiti. Kasnije smo se često sastajali pored ringa, na velikim bokserskim mečevima kao stručnjaci za televiziju. Međutim, nikada nije priznao da je izgubio od mene, “teutonskog đavola”, kako me je namigujući nazivao.
“Sudije su donijele tu odluku, a kada se borite protiv svjetskog prvaka, da biste pobijedili, morate ga nokautirati”, bilo je njegovo objašnjenje.
I nakon naših karijera, postojala je još jedna našaparalela. George je prodavao opremu za roštilj, ja prodajem oove za roštilj. Međutim, nikada se nismo sreli u poslovnom svijetu, na primjer na nekim sajmovima.
Mnogo mu dugujem. Bokserski svijet je postao siromašniji zbog njegove smrti. Dao je ogroman doprinos sportu i ada ostavlja ogromnu prazninu.
Zbogom, Veliki George, nikad te neću zaboraviti!
(Axel Schulz)
(spagos)
Vrlo rado bi razgovarali sa nekim suvremenim svjedokom o ovoj prvoj, od toliko nezaboravnih fudbalskih utakmica između Njemačke i Italije, ali, 1. januar 1923. je jednostavno bio jako, jako davno.
Treba pogledati u arhivu, pa vidjeti, da je prvi susret dve reprezentacije u Milanu ostao bez golova do 72. minuta, prije nego što je Nemačka povela, Italija je sedam minuta kasnije izjednačila, a potom u 85. i 88. minutu postigla pobedonosne golove za konačnih 3:1.
102 godine kasnije, na Nijemce je došao red da u istom gradu, prilično vješto, pobijede 2:1.
Između bilo je uspona i padova i, kada su oba tima istovremeno igrala dobro, neke fantastične, zaista fantastične fudbalske večeri.
Starija generacija, naravno, prije svega pamti vrijeme provedeno ispred televizije 17. juna 1970. godine, u prenou uživo iz Ciudad de México . Polufinale Svjetskog prvenstva na stadionu Aztec – samo ime je kultno! – uz njemačko izjednačenje u sudijskoj nadoknadi tadašnjeg italijanskog legionara Karla-Heinza Schnellingera, Kaisera (Beckenbauera) sa rukom vezanom za tijelo, dva Müllerova gola u produžecima i potom poraz 3:4. Italijanski golman Gianluigi Buffon jednom je mečeve između ove dvije reprezentacije nazvao "evropskim derbijem", a tome se nema šta dodati.
(sdz)
102 godine poslije, u martu 2025. ove dvije reprezentacoije su se sastale u četvrtfinalu Lige Nacija. U Milanu je pobjedila reprezentacija Njemačke a 2:1, a u revašu u Dortnundu, bilo je 3:3.
(spagos)
Čak i nakon svih ovih godina, ovaj gospodin je zadržao nešto od svoje zagonetne prirode. On je džentlmen, njegovi zalisci i visoki šešir, njegov ovratnik i monokl nepogrješivo to odaju. Način na koji kroz naočare procjenjuje glasnika proljeća, filigranskog leptira, dokazuje da neko ovdje ima vremena i može i želi ga i može uzeti za lijepe stvari u životu.
Gospodin Eustace Tilley, koji se pod ovim imenom odaziva, ušao je u njujoršku novinsku šumu 21. februara 1925. godine. Činilo se da je došao niotkuda. Rea Irvin, prvi umjetnički direktor „NewYorkera“, preselio ga je iz Pariza, glavnog grada 19. vijeka, sa jedne skice grofa D’Orseja, u metropolu na istočnoj obali Amerike. Tilley je došao da ostane u Novom svijetu. I u "New Yorker" takođe, da osvojiti globus, barem sve one njegove kutke gdje su urbanost i duhovitost, ukus i kritički duh bili barem nešto važni. Časopis već punih sto godina pokazuje, s čim treba da se računa. Sretan rođendan, g. Tilley!
(welt)
Na slici:
Godine 1925. Harold Ross, osnivač The New Yorker-a, zamislio je časopis za duhovitost, izvještavanje, fikciju, umjetnost i kritiku — „odraz u riječi i slici gradskog života“. Vek kasnije, The New Yorker je i dalje poznat po svojoj sposobnosti da iznenadi, oduševi i informiše sa tačnošću i dubinom. U 2025. slavi sto godina The New Yorker-a i nudi niz posebnih izdanja, festivala, izložbi, događaja i još mnogo toga.
(NY)
(spagos)
Nastavljamo sa serijalom – Hedek
U najkraćem, uz stare slike, slijedi objašnjenje osnovnih pojmova iz Mostara.
Hendek. Toponim, lokalitet. Prije dolaska na Stari most, a na samom završetku Potkujundžiluka, nalazi se mali plato kojega je narod nazvao Hendek. U turskom jeziku hendek označava rov, šanac, kanal ili jarak, što taj lokalitet i jest jer je najniža točka u cijelom Starom gradu na lijevoj obali Neretve. Iz njega se kroči na Stari most. Za Hendek nas vezuje jedna epizoda iz povijesti Mostara. Naime, 1930-ih je mostarska općina izdala dozvolu za gradnju betonske građevine u Hendeku. Postala je to prodavaonica u vlasništvu Rade Golubovića, a jedino po čemu je ostala poznata je to što se ova građevina ni po čemu nije uklapala u ambijent staroga dijela grada. Ovo građevinsko ruglo ipak je nakon završetka II. svjetskog rata uklonjeno (vjerovatno oko 1958., 1959. ili 1960., što se da zaključuiti analizirajući raspoložive fotografije iz arhive).
Na južnom kraju Potkujundžiluka 1930. g. je nasuta zemlja i izgrađene su stepenice koje su se spuštale s Velike Tepe (Glavna ulica) do Hendeka.
U mnogim dokumentima o Starom mostu nailazimo na spominjanje kapijâ pred ulazak na most s obje strane. Spominju se dvije kapije, jedna na desnoj (zapadnoj) strani i druga na lijevoj (istočnoj) strani. Mjesto gdje je bila postavljena ona na zapadnoj strani je veoma lako uočljivo jer su i danas vidljivi ostaci kamenih dovratnika s uočljivim mjestima gdje su bile željezne šarke za kapiju. Međutim, onoj na istočnoj strani mosta nema nikakvih naznaka, tako da se postavlja pitanje jesu li stvarno postojale dvije kapije. Mnogi putopisci spominju ove dvije kapije.
Jedini dokaz smo uspjeli pronaći na fotografiji panorame Franza Laforesta iz 1891. g. u visokoj rezoluciji s koje smo uspjeli izdvojiti detalj sa Starim mostom na kojem se jasno vidi luk kapije na istočnoj strani mosta.
Objašnjenje je preuzeto iz knjige Mostarski leksikon, autora Tibora Vrančića, izdanje 2020.
Prilog: fotografije:
- Br. 1 - Hendek - kapija na lijevoj obali, Panorama (fotograf: Franz Laforest), 1891.;
- Br. 2 – Hendek (fotograf: Federico Patellani) 1941.;
- Br. 3 - Hendek (fotograf: Federico Patellani) 1941.
Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago
(CidomTeam)
Uređaj ne funkcioniše ni lako niti fleksibilno u njihovim rukama, a nije ni crveni telefon. Vruća linija je teški teleprinter koji je, kako se vidi na slici, na njegovo mjesto guralo osoblje u Bijeloj kući 30. avgusta 1963. godine. Dva dana kasnije otvorena je direktna veza između Sovjetskog Saveza i SAD. Svijet je tada postao sigurniji.
Manje od godinu dana ranije, kubanska raketna kriza zamalo je pokrenula rat između dvije nuklearne sile. Situacija je bila toliko ozbiljna, a komunikacija između Moskve i Washingtona toliko komplikovana – trebalo je do 18 sati za razmjenu poruka – da bi danas, ako ništa drugo, najnovija tehnologija trebala bolje zaštititi čovječanstvo od nesporazuma. Danas misli američkog predsjednika Donalda Trumpa pronalaze svoj put direktno do Moskve u realnom vremenu.
A dali će se sve tako završiti, kao prije 62 godine, čini se, moraćemo malo više sačekati.
(sdz)
(spagos)
(fotografije koje slijede objavljene su na FB stranici Cidom18. Novembra 2017. godine, autor je bio Ismail Braco Čampara)
Jedna
fotografija uvjek govori više nego hiljadu riječi. Ismail Braco
Čampara, svjedok vremena, oko sokolovo, tragom starih fotografija,
pronalazio je uvjek isti pogled, ili kako smo to u našim rubrikama
nazivali: Na istom mjestu, sa iste pozicije. Novije fotografije su
napravljene 2017. godine.
U
sjećanju!
Fotografije
iz arhive cidom.org.
(CidomTeam)
