Na granici sjećanja: Prilozi objavljeni na blogu memorylimit.blogger.ba u julu 2016. godine

30.07.2016.

Prije pedeset godina: Da li je „Wembley gol” bio gol?

U subotu 30. jula navršava se pedeset godina od finalne utakmice Svjetskog prvenstva u fudbalu, održanog u Engleskoj, 1966. godine.

U finalu su se sastale reprezentacije Engleske i SR Njemačke, a nakon što je utakmica u regularnom dijelu završila rezultatom 2:2, igrali su se produžeci. Nakon produžetaka, pobjedom od 4:2 Englezi su po prvi put u istoriji postali svjetski prvaci.

Finale je obilježio engleski reprezentativac Geoff Hurst, koji je postigao tri gola. Gol za vođstvo Engleza od 3:2 je najzagonetniji i najsporniji gol u istoriji fudbala. Ni nakon pedeset godina, i pored najsavremenije tehnike, ne može se sa sigurnošću utvrditi da li je lopta prešla iza gol linije, ili ne. Međutim, sudija Dienst iz Švicarske je priznao gol. Nijemci su morali poći sa centra. Ostao je zabilježen rezultat, Englezi su postali svjetski prvaci, ali je ostala dilema.

Za ljubitelje fudbala statistika sa finalne utakmice:

Svjetsko prvenstvo u fudbalu, Engleska 1966. godine

Finale: Engleska – SR Njemačka 4:2 (2:2, 1:1)

Subota, 30. Juli 1966 in London (Wembley-Stadion)

Gledalaca: 96.924

Sudija: Gottfried Dienst (Švicarska)

Golovi: 0:1 Haller (12.), 1:1 Hurst (18.), 2:1 Peters (78.), 2:2 Weber (90.)

Produžeci: 3:2 Hurst (101.), 4:2 Hurst (120.)

Opomena: Peters (Engleska)

Engleska: Gordon Banks – George Cohen, Jack Charlton, Bobby Moore (kapiten), Ray Wilson – Nobby Stiles, Bobby Charlton, Martin Peters – Alan Ball, Geoff Hurst, Roger Hunt Trener: Alf Ramsey

Njemačka: Hans Tilkowski – Horst-Dieter Höttges, Willi Schulz, Wolfgang Weber, Karl-Heinz Schnellinger – Franz Beckenbauer, Wolfgang Overath – Helmut Haller, Uwe Seeler (kapiten), Sigfried Held, Lothar Emmerich. Trener: Helmut Schön

I na kraju, još jedan podatak, Englezima je ovo bila prva titula svjetskog prvaka, a od tada, pa ni u narednih pola vijeka, nikad više nisu bili svjetski prvaci.

Smail Špago

(Novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 09:37, 0 komentar(a), print, #

27.07.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Dženaza - žurno brisanje tragova ljudskog postojanja (1909. godine)

Nijemac, rođen u Češkoj 1876. godine, Robert Michel, uveliko je doprinio popularizaciji Bosne i Hercegovine u Evropi onog vremena. Bio je književnik s činom natporučnika u k.u.k. vojsci. Mostar je posjetio dva puta – prvi put 1898. godine, kada je službovao u našem gradu i drugi put od 1907. – 1909. godine, kao već afirmisani književnik s brojnim novelama, romanima i dramama iza sebe. Pisac koji je do tada bio izuzetno popularan, iza 1945. godine pada u zaborav. Njegovo djelo „Mostarˮ predstavlja neizmjerno bogatsvo istorijske baštine, jer je u njemu izuzetno detaljno predstavio Mostar, ljude i običaje kakvi su bili na početku dvadesetog vijeka u izvornom obliku. Umro je u Beču 1957. godine.

Ovdje ćemo navesti samo jedan zanimljiv isječak iz knjige u prevodu dr. Branka Šantića, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

Osim toga, u gradu ima mnoštvo muslimanskih harema. Raj upokojenih Muslimana sastoji se od devet spratova, u kojima se nebeske radosti na izuzetan način sve više i više povećavaju. Svaki sprat sličan je beskrajnoj bašči sa čudotvornom rijekom i divnim potocima. Tu najraznovrsnije voćke nose uvijek plodove, da slađih čovjek ni poželjeti ne može. Kuće su od čistog zlata i srebra, u kojima ni jedna želja ne ostaje neispunjena. Tijelo i duša nalaze tamo u najpunijoj mjeri svaku željenu nagradu.

Za svoje mrtve, muslimani Mostara imaju, takođe, uređene male rajeve za posljednji ovozemaljski boravak. Njihovi haremi oduševljavaju oči više nego najljupkije bašče.

Nije teško otkriti tajnu njihove ljepote. Mrtvi se pokopavaju i dobijaju svoje bašluke, sva druga briga prepušta se prirodi. A priroda gotovo uvijek uspijeva da od ljudskih djela koja se predaju njoj tvori čuda od ljepote.

Svaki mezar ima dva vitka grobna kamena, jedan viši povrh glave i jedan niži povrh nogu. Veći nosi turskim jezikom uklesano ime mrtvog, ime oca i podatke o danu smrti. Ako je bašluk namijenjen muškarcu, na gornjem kraju nosi jedan veliki turban ili neko drugo simboličko proširenje. Bašluci žena završavaju se jednim jednostavnim šiljkom.

Graditelji džamija i mnogi drugi zaslužni ljudi dobijaju za posljednje prebivalište jedan mali mauzolej, zvani turbe. Ova turbeta su nadsvođena lijepim kupolama na vitkim stubovima. U Mostaru se ovakvi turbeti mogu naći u nekoliko harema.

U nekim od turbeta leže zaslužni vjernici „dobriˮ (muslimani imaju i poslanika u smislu hršićanskih religija). Njihov najveći, ali i posljednji poslanik bio je Muhamed. Ovaj je došao tek iza poslanika: Adema (Adama), Ibrahima (Abrahama), Muse (Mojsija), Dauda (Davida) i Isa pejgambera (Isusa). Poslije najvećeg poslanika Muhameda, na zemlji su se pojavili samo istaknuti sljedbenici prorokovi. To su bili ljudi sa raznim božanskim osobinama. Takav jedan vjernik – „dobriˮ, leži u turbetu harema Čejvan-ćehajine džamije. Priča kaže o njemu ovako: kad je jednom u XVIII vijeku doprla vijest do Mostara o upadu Austrijanaca u Bosnu, on je upravo sjedio u jednom dućanu na Velikoj tepi i brijao se. Napola obrijan, izleti on na ulicu i žestoko zamahnu više puta svojim štapom kroz vazduh, tražeći osvetu Muhamedovu protiv Austrijanaca. Iza toga, iščezne bez traga. Ali, u isto vrijeme ove zamahe štapom osjetiše Austrijanci kao udarce mačem sve do Banja Luke. Vidjeli su ga poslije dugo vremena na jednom brdu kod Mostara – svoju vlastitu odsječenu glavu nosio je pod pazuhom. Sišao je u grad i kod džamije Čejvan-ćehajine iščezao u zemlju. Na ovom mjestu podignuto mu je turbe.

Grobovi – mezari nisu poredani pravilno kao na evropskim grobljima. Bašluci se podižu samo toliko daleko od ruba groba da između njih i groba ostane komad tvrde zemlje, da ih slijeganje zemlje u grob ne povuče sa sobom. Ukoliko su bašluci veći ,utoliko mora biti veće odstojanje od groba. Ipak, većina bašluka nagne se na stranu. Mnogi utonu sasvim duboko, a mnogi, čak, leže poprijeko na travi. Nikakav put ne vodi između grobova, nema nikakvog cvijeća, nikakvog ukrasnog busa koji je ljudska ruka zasadila. Pa, ipak, ni najbrižljiviji vrtlar ne bi ljupkije okitio groblje, ni najiskreniji umjetnik ne bi mogao stvoriti bolju harmoniju od ove što tu postoji.

Nepravilni, čedno lijepi bašluci obrasli su gustim žbunjem divljih ruža, crnog gloga i svakojakih puzavica. Tu i tamo vidi se grupa velikih bašluka, čvrsto obavijenih divljim bršljanom, kao da se dugo godina trudio da poveže spomenike onih koji oplođuju njegovo korijenje, u čvrst struk. Mjestimično samo visoka trava pokriva hrapavo tle i sjajni cvjetovi dopiru do turbana nakrivljenih bašluka.

Tako raznolika i osobena je ljepota pojedinih harema. Svaki harem opet ima u svojim raznim dijelovima takvu raznoliku draž, da je to teško opisati riječima.

Najveći haremi nalaze se na izlaznim mjestima iz grada. Od divne Šarića džamije harem se proteže sve do Južnog logora, i od kuća na Neretvi do padina Podveležja. Na sjevernom izlazu na glavnoj ulici kod mahale Fatima-kadune, prostire se jedan veliki harem, mjestimično zasut odronom sa brda Stolac. Na ovim grobljima sahranjuje se još i sada. Ipak, na njima ima tako skrovitih mjesta kao da nikada ljudska noga nije stupila na sveto tlo. Još je čarobnija ljepota onih harema koji se više ne koriste. Gotovo svaka džamija u gradu ima tako po jednu sablasnu bašču mrtvih u svojim zidovima. Potpuno su bajkoviti ovi mali rajevi, kad u njima ima još i stabala, čije krošnje ih obavijaju u tajanstvenu tamu. Jedan dragocjen primjer naći ćemo u zadnjem dijelu harema Derviš-pašine džamije. Samo ono visoko stablo, zakovrljeno bršljanom do najtanjih krajeva grana, daje nezaboravnu sliku. Vrlo je značajan i harem Lafine džamije. Nema u njemu nikakvih žbunjeva, osim nekoliko vitkih stabala. Na ovim stablima i na bašlucima divlji bršljan smjestio je najčudniji nakit. I pod širokim krunama starih oraha u haremu kod Dvizac džamije (Baba Beširove džamije) žbunje je tako gusto da se u njemu skrivaju slavuji za svoje kliktave noćne snove.

I kako nam čudno izgleda pogreb jednog muslimana, to žurno brisanje tragova ljudskog postojanja. Tijelo umrlog se zamota u platno, nosi na jednoj jednostavnoj nosiljci (tabut). Nadmetanje, kojim se uvijek novi vjernici tiskaju da bi za nekoliko koraka na vlastitu ramenu ponijeli nosiljku, unosi u povorku neku čudnu žurbu. Za svaki korak koji neko učini noseći umrlog, oprašta se 40 grijeha. Uopšte, od časa kad mujezin sa munare objavi smrt pravovjernika pa do polaganja u grob, prođe samo nekoliko sati. Štaviše, žuri se najradije takvim tempom da se umrli sahrani već jedan sat iza posljednjeg daha. Tijelo se još potpuno i ne ohladi, udovi se mogu još savijati i na taj način može se pokopati i u sjedećem stavu. Kad umre siromah koji za pogrebne troškove nije mogao ostaviti dovoljan iznos, čeka se sve dok se potreban novac ne sakupi. Inače se onaj koji premine uveče, pokopa rano sljedećeg jutra, a koji umre prije podne, najkasnije po podne. U međuvremenu, drže se pogrebne molitve i umrlog se pere, jer vjernik ni poslije smrti ne smije nečist stupiti pred Boga. I prije nego povorka pođe, učesnici na pogrebu izgovore još zajedničku pogrebnu molitvu.

Pred haremom, tabut se metne na zemlju, tako da lice umrlog bude okrenuto prema Meki. Tad hodža obavi posljednju molitvu: po jednu u slavu Boga i Proroka i jednu kratku molitvu za umrlog. Tada svi posljednji put s jednom kratkom izrekom pozdrave i pogrebni čin je završen. Na to hodža pita prisutne, da li je umrli u životu bio dobar čovjek. Jednoglasno „da“ je odgovor. Pa i za najvećeg zlikovca rekne se u ovom času da je dobar, jer kome se prešute grijesi tome će Bog zaboraviti. Četiri čovjeka tada ponesu tabut do kabura (groba). Dva najbliža srodnika umrlog sađu u grob i preuzmu tabut, koga glavom okrenutom prema Meki polažu u grob. Da odronjavanjem zemlje umrli ne bi bio oštećen, tabut se prekriva malim daščicama. Svi na sahrani učestvuju u zasipanju groba zemljom i lopatama. Pošto se zajednički izgovori i posljednja molitva, groblje se napušta. Samo hodža ostaje kod groba da za umrlog prouči još jednu molitvu. Čim se ožalošćeni raziđu, dođu dva anđela da traže naplatu od umrlog za sve što je činio i radio za života na zemlji.

Prva tri pitanja su uvijek ista. Za ova pitanja, hodža dovikuje mrtvacu glasno jasan odgovor.

-Ko je tvoj bog?

-Moj bog je Allah!

-Koje je tvoje sveto mjesto?

-Moje sveto mjesto je Meka!

-Ko je tvoj prorok?

-Moj prorok je Muhamed!

Ali, dalje pitanje može čuti samo preminuli i niko mu više ne može pri odgovoru pomoći. Poslije ovog ispitivanja, anđeli, po zapovijedi Boga ,preuzimaju dušu umrlog i odnose je. Ako je umrli bio istinski pravovjernik i uvijek izvršavao zapovijedi Muhamedove, doći će potom u raj. Grob iskopan u zemlji je širok kako tijelo umrlog ne bi bilo stiješnjeno i da se održava do sudnjeg dana. Međutim, ako umrli nije bio dobar musliman, nije brinuo o zakonima vjere, anđeli ga odnose do pakla i bacaju u onaj odjeljak u koji prema svom teretu grijeha pripada. Oko tijela jednog ovakvog griješnika stisnu se čvrsto zidovi groba i potpuno ga zgnječe da ni kost od njega ne ostane.

U pogrebnoj povorci i pri pokopavanju umrlog u grob žene nikada ne učestvuju. Sve je vrlo ozbiljno i mirno. Ne nariče se i ne plače se nikad, jer bi naricanje moglo umrlom škoditi pred Bogom. Ko poslije muka zemaljskog života zaslužuje raj, nema razloga za tugovanje, a glasno plakanje ne bi bilo ništa drugo nego dokaz da postoji razlog da se za sudbinu duše umrlog plaši.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 10:07, 0 komentar(a), print, #

20.07.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: San ili bajka iz Hiljadu i jedne arapske noći (1908. godine)

Frances Kinsley se 1881. godine udala za Charlesa Hutchisona, kasnije prvog direktora Prve nacionalne banke Chicago. Odlučili su, skupa s nekim članovima svoje porodice, obići automobilom Dalmaciju, Crnu Goru, Hercegovinu, Bosnu i Hrvatsku. Krenuli su iz Pariza, preko Trsta i Dalmacije, stigli u naše krajeve, a 8. maja 1908. godine društvo je ostalo tri dana u Mostaru.

Kako su uspjeli u ono doba automobilom preći toliku razdaljinu, s kojim problemima su se sve suočavali, kako su nabavljali gorivo, otkud nabavljali tada vrlo rijetke mape, kako savladavali uske i neprohodne ceste, opisali su u svojoj putopisnoj knjizi „Motoring in the Balkanˮ (S automobilom po Balkanu), izdatu 1910. godine. Stil pisanja ovog putopisa se približava nekoj romansiranoj priči, s dosta dijaloga, razmišljanja. Francis primjećuje mnoge detalje koje muškom oku bježe, stoga je užitak proputovati Mostarom prije više od stotinu godina.

Ovdje ćemo se osvrnuti samo na dio zanimljiv nama, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

Veoma nas je iznenadilo da smo u Mostaru naišli na udoban moderan hotel smješten na samoj obali rijeke Neretve. S prozora hotela koji su okrenuti k istoku pruža se predivan pogled na sjenoviti park, a naši obroci su posluživani na otvorenoj terasi.

„Čitao sam u nekim knjigama da je Mostar glavni grad Hercegovineˮ, reče Entuzijast (Francis je u svojoj knjizi nadjenula imena prema karakteristikama pojedinih osoba, koja su im činili društvo, pa tako imamo Entuzijastu, Nježnu Gospođu, Vođu, Opreznu i druge). „Uistinu je najveći grad u kome smo bili nakon Trsta, uz izuzetak Splita. Veličina ih ne čini privlačnima. Mora da su ublizu sagrađeni, jer mi se ne čini da zauzimaju mnogo površineˮ

Upravo tada stigosmo na most i nesvjesno zastasmo kako bismo uživali u slici. Uopšte nisam u stanju opisati veličanstveni luk, koji izgleda kao da se živo biće proteže s obale na obalu iznad vode koja se pjeni. Čujem riječi koje neko izgovara: „Šezdeset stopa je do površine vode; ima raspon od stotinu stopa, dok Rialto u Veneciji ima raspon od svega sedamdesetičetiriˮ. Brojke mi ništa ne znače, mene doseže pastelna boja i prastare kule stražare; mahovinom obrastao zid od tvrđave i kretanje, šarena gomila, no iznad svega drugoga oduševljava me ova prekrasna savršenost svega. Arapski natpis na mostu „Kudret Kemeriˮ—što znači, „luk svemogućeg Bogaˮ.

U sebi sam uzviknula „vowˮ, „ovo je mjesto kamo želim doći u rano jutro i tu bih mogla ostati satima uživajući. Budući da se kamena klupa proteže čitavom dužinom luka, dok se ja budem odmarala na njoj, ljudi bi u svojim dnevnim zadacima užurbano prolazili mimo mene tamo-amoˮ.

Penjući se uzbrdicom mosta k njegovom centru, pogledavamo dolje u zelenu vodu, koja juri između stjenovite obale, a zatim podižemo pogled prema gradu na drugoj strani. „Jedanaest, dvanaest, trinaestˮ, glas pored mene broji, i ja odgovaram: „Da, može se s ovog mjesta izbrojati trinaest minaretaˮ. Izbrojala sam ih sve. „Kako li su samo simbolične – te vitke kule s balkonima koje su upravljene nebu“.

„Kako su divna stara stabla kraj ovih zelenih kupola džamije odmah iznad rijeke! Pitam se da li bi ih mogli posmatrati iz blizineˮ.

„Možda su u nekom privatnom vrtuˮ, natuknu Oprezni.

Ali, mi smo već hitali preko mosta i spuštali se niz usku uličicu iz bazara, željno tražeći put do njih. Ispred suncem obasjanog prolaza, oklijevali smo samo tren, kada se jedna čučeća figura s dugom lulom uspravila i bez riječi nas povela po kamenom popločanom puteljku između tunela od kamenih zidova. Ugledasmo fontanu s tekućom vodom i krovom iznad koji je štiti, kao i razgranate zelene grane i široki, nadsvođeni ulaz u džamiju. Tu se čovjek zaustavi, nama ženama bijaše ulaz zabranjen, te skidajući cipele, izrecitira, kao formulu, svoje objašnjenje od nekoliko njemačkih riječi koje je poznavao: „Mehmed pašina džamija, prva u Mostaru, četiristo godina stara, a ono je Mecca — Muhamedovo ime, — tamo stoji propovjednik, a ovo, pokazujući na uzane zavojite stube, vodi na minaret. „Ja sam mujezinˮ, ponosno dodade. Bogati tepisi, prigušeno svjetlo, siluete s prekriženim nogama koje uče Kur`an ispod niskih prozora, stoljetni zidovi i maurske rešetke, činile su izvanrednu sliku.

Okrenuli smo se i došetali do šarmantnog trijema za odmor, uživajući u smirujućoj sceni. Između njišućih grana velikog stabla, vidi se Neretva kako vijuga među stijenama i prekrasna brda. Preko visokog luka Starog mosta kreće se povorka dražesno odjevenih likova, tako čudna, tako mistična! Sanjamo li ili se obistunjuju bajke iz Hiljadu i jedne arapske noći?

Vraćajući se natrag prema našem boravištu, kroz tihi vazduh se uzdigao neobičan ptičji pjev. Uzdrhtalo sam pogledala prema gore. „Da, to je slavujˮ, odgovori moje englesko društvance na moje neizrečeno pitanje. „Ovdje pjevaju neprestnao, posvuda, čak i iz grmlja neposredno kraj željezničke prugeˮ.

Po kalendaru je bio deveti maj, a vazduh je kao u julu; uzalud se gleda u nebo za pokojim tananim oblačićem na blistavom nebu. Lanac brda oštro reže nebo, njegove strme litice pod uglom prave sjene, ružičaste, svjetloljubičaste i zelene. Promiče žena u dimijama vodeći djetešce za ruku i balansirajući tablu na glavi, na kojoj stoje dvije vekne nepečenog hljeba. Da li ide u javnu pekaru? Kombinacija dimija, kockaste pregače i natovarene glave je na neki zabavan način nepodudarajuće, a, čak i katolkinje nose ovu muškobasnjastu odjeću. Nedeljom je ona od crne svile, bogata, široka i dugačka. Smiješno je gledati napore ovih svečanih gospođa da ih odignu od prašnjave ceste dok njome hodaju. Međutim, modni kostim koje nose mostarske Turkinje za van, toliko je slikovito opisao major Henderson u svojoj sjajnoj knjizi o Balkanu da meni ne preostaje ništa drugo nego da prepišem njegove riječi:

„Zamislite si dugi, veoma debeo tamnoplavi ogrtač, vrlo sličan onome koga nosi gospodin Thomas Atkins, jedino što je ovaj opremljen ogromnom kragnom, koja stoji uspravljeno gotovo stopu u vis. Ova nošnja je u potpunosti prebačena preko žene koja je nosi, te je tako njom cijela omotana skupa s glavom, kopčom je pričvršćena ispod grla, odmah ispod nosa, ostavljajući krutu kragnu isturenom naprijed, kao ogroman kljun. Jedino je ostavljen prorez za oči, koji se prekriva maskom od tankog muslina. Ovaj plašt-kabanica je čvrsto zakopčan sve do dna, s tim da su rukavi pričvršćeni na leđima i slobodno se njišu, baš kao neka zakržljala krila. Takav kostim kompletiraju ogromne crne ili svjetložute nezgrapne i labave čizmeˮ.

Turistički gledano, Mostar nema puno znamenitosti, ali ima divnih prizora, živućih u svako doba, a i nošnja je mnogo raznolikija i privlačnija, nego u Dalmaciji, što puno govori. Istočnjački karakter građevina, takođe, stvara odgovarajuću podlogu, a blještava bijela svjetlost podsjeća na onu u Kairu i na Istoku.

Na bazaru, u ulicama s visokim zidovima, kraj džamija, na polukružnom mostu – skupljaju se po danu ljudi, žene i djeca u šarenim grupama. Međutim, nezaboravan doživljaj izaziva nedeljna misa u franjevačkoj crkvi. Vojnici u svojim kaki i crvenim fesovima tvore čudnu zbrku boja; seljaci s veselo vezenim prslucima preko čistih bijelih košulja, u širokim vrećastim hlačama, s bijelim vunenim dokoljenicama, u opankama i crvenim fesovima; u bijelo ogrnute žene s maramama, ispod kojih vire nanizane niske dukata, sve stojeće, klanjajuće ili klečeće istočasno, ostavljaju kako snažan i upečatljiv utisak tako i veoma slikovit. Ništa manje dojmljiva je scena izlaska iz crkve, kada vjernici nahrupe van na svjetlost, pa se skupljaju ispod sjenovitih krošnji na bijeloj ulici i veselo ćaskaju u grupicama.

Nemaju nikakvog straha od kamere, i mada su ljudi ugodni, Turci, čak i muškarci, klimaju glavama nijemo odbijajući kada se ovakva tema načne.

„Kakav je to odvratan občaj bojiti kosu kanom u cigla crvenuˮ, komentarisalaje Nježna Gospođa kada je kraj nas prošla djevojka u dimijama tako obojena. „Mislite li da ova medalja što visi s kape na čelu djevojke služi kao amajlija protiv urokljivih očiju, je li samo ukras ili je možda na njemu izgravirano njeno ime u slučaju da se izgubi?ˮ Međutim, našu pažnju je tada odvukao zvuk muzike. „Iskreno mislim da su to gusleˮ, uzbuđeno sam izjavila, „možemo li otići onamo i vidjeti?

Posmatrajući s razumne udaljenosti, uočili smo starog muzikanta kako gudi po nacionalnom bendžu, kao i kolo koje se vilo na ulici; ali, avaj! — ova grupa Srba su to činili tako što su odbacili svoju narodnu nošnju i obukli obična gradska odijela. […]

U subotu je u parku ispred hotela svirala vojna muzika od 7,30 popodne do ponoći. Sva gradska moda u posljednjim venecijanskim toaletama je zauzela brojne stolove osvijetljene lanternama. S našeg balkona pogled je bio kao na pozornicu. Ništa manje spektakularnosti trenutku nisu oduzimale ni sjajne vojne uniforme. Zadnje čega se sjećam te večeri je bio veseli smijeh i ugodan žamor mnogih glasova koji se razaznavao između tonova valcera, koje je svirala vojna kapela.

(sa engleskog: Tibor Vrančić)

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 14:38, 0 komentar(a), print, #

20.07.2016.

Impresivan arhitektonski kompleks u srcu Mostara o kome se rijetko priča

(Tekst koji slijedi objavljen je na portalu modamo.info, autorica je Martina Penava, 19. juli 2016.)

Bogdana Bogdanovića sam već spominjala, i to uz druga slavna arhitektonska imena koja su kao zaštitni znak imali upečatljive naočale naglašenog geometrijskog oblika. Ovaj puta ga vežem uz, kako ga je sam nazivao „najraskošnije delo svoje graditeljske mladosti“ - Partizansku nekropolu u Mostaru.

Partizansko groblje je izgrađeno 1965. u čast poginulima u NOB-u, i predstavlja, zapravo je predstavljao, jedan od simbola grada. Radi se o kompleksu kojeg se s pravom ubrajalo među najimpresivnije arhitektonske projekte na Balkanu.

Bogdanović (Beograd, 20. kolovoza 1922. - Beč, 18. lipnja 2010.) je kompleks nazivao idealnim ideogramom grada. 

Riječ je o projektu koji je i javni prostor i memorijalno groblje i hrabar umjetnički projekt i projekt gradskog pejzaža. Prostire se na više od 5000 četvornih metara, gdje se nalazi više od 600 nadgrobnih ploča koje su raspoređene na šest nepravilnih terasa, a oblikom podsjećaju na posječeno stablo – simbol prekinute mladosti. Kompleks je pomno smisleni mix mediteranskog zelenila, kamena i vode.

„Mostar u malom, replika gradu na Neretvi“.

„Spomenik je građen sporo, mukotrpno, od dobrovoljnih priloga, čak i od priloga u naturi (a “natura” je bio kamen), pa i od kamena od starih mostarskih kuća, koje su vreme i urbanizam već uveliko rušili, a familije su rado poklanjale kamenu građu. Čak i to tiho preseljavanje  materijala, pa i materije starog grada, imalo je simboličnu vrednost.“ (Ukleti neimar)

„Svaki je kamen odzvanjao kao muzički instrument. Znao sam, razume se, da razne vrste različito odzvanjaju, utoliko dublje ukoliko je kamen mekši. Paradoksalno je, a pomalo i komično, što najtvrđi granit piskuta, mermer pevuši nekim mecosopranom, a krečnjak, najmuzikalniji kamen, ima lep, baršunast alt. Klesari umeju i više da zapaze. “Svaki pjeva svoju pjesmu” – kaže jedan od njih i to sa uverenjem da je svaki kvader biće za sebe. Ali, kad počne zajedničko klesanje, ritam obuhvata svaki “kameni instrument” i, odjednom, svaki pokret ruke, svaki položaj tela, tako da ceo orkestar istovremeno dejstvuje i kao sopstveni metronom.“ (Ukleti neimar)

Danas turisti ne obilaze Partizu. Umjetnička vrijednost ne znači i brigu, pa se već godinama radi o devastiranom i zapuštenom kompleksu. U očuvanju i zaštiti ne pomaže ni činjenica da je lokacija 2006. godine proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. U Odluci o proglašenju kompleksa spomenikom stoji i rečenica: „Iako se radi o memorijalnom kompleksu, posjetilac bez presedana može uživati u jedinstvenom spoju svjetla, arhitektonskih formi i zelenila, može šetati i uživati u vizurama na grad i rijeku.“

I sačekam da malo popusti mostarski ćelopek i zaputim se 13.7. oko 20h kako bih „uživala“ u (gore) tako idilično opisanom.

Više zelenila nego li je projektant ikad mogao zamisliti!

Možda je i dobro što putokaze za nekropolu jedva da ćete vidjeti u gradu. Smatram suvišnim napominjati potrebu potpune i stručne obnove kompleksa, nove rasvjete ili postavljanja urbanog mobiliijara. I Bogdan B. je 2000. godine posjetio kompleks i vidio šta je vidio.

Iako su dosadašnje kolumne u mom potpisu u pravilu optimistične i pozitivne, ovu, nekako, nisam uspjela završiti u revijalnom tonu. Namjera je bila spomenuti i ukazati na raskošno i impozantno arhitektonsko djelo tu, kod nas.

Za MODAMO.info piše: Martina Penava

(modamo.info)

Objavio/la spagosmail u 14:36, 0 komentar(a), print, #

16.07.2016.

Iz istorije filma: Kako je nastao pojam Paparazzi

Kao roj insekata guraju se fotografi u filmu „Slatki život” (La dolce Vita, 1960.) oko prominentnih ličnosti iz Rima. Za ove dosadne lovce na slavne režiser Federico Fellini pronašao je ime „Paparazzi”  .

Niko ih ne voli, ali se na njihovim fotografijama objavljenim u medijima pogledi vrlo rado zaustavljaju. Dosadni fotografi koji tragaju za kompromitirajućim snimcima iz života promi ličnosti, a nakon što ih naprave, najčešće ih nude najčitanijim tabloidima.

Jedan od tih dosadnih fotografa, Tazio Secchiaroli iz Rima, bio je inspiracija italijanskom star režiseru Federicco Felliniju za ovaj njegov najpozantiji film. Secchiaroli je postao poznat baš po neugodnim incidentima. U tada modernom „Cafe de Paris” u Via Veneto, u Rimu, jednom prilikom primijetio je egipatskog kralja Faruka u jednoj neugodnoj situaciji, a kad je sijevnuo blic fotoparata, izazvao je takav bijes kod monarha, da je na kraju prevrnuo sto, za kojim je sjedio. U filmu Slatko život ulogu bulevarskog fotografa igra glumac Walter Santesso, a režiser mu je dao ime Paparazzi.

Ime je preuzeo iz knjige „By the Ionian Sea” jedne priče sa putovanja od Georga Gissinga, koju je režiser čitao u vrijeme pripreme scenarija za film. U knjizi autor spominje domaćina jednog odmaralištau Catanzaru, po imenu Coriolano Paparazzo.

Ime se svidjelo Falliniju, jer ga je zvučno podsjećalo na dosadnog komarca.

(izvor:PMmagazin)

Smail Špago

(Novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 09:47, 0 komentar(a), print, #

16.07.2016.

Spisak Bošnjaka koji su 1939. godine imali akademsko obrazovanje

(Tekst i spisak koji slijedi preuzet je sa stranice: https://porodica-kurt.com , a autor je Ahmet Kurt. Dokument prenosimo uz odobranje autora)

                                                                             

Preuzeto sa:https://porodica-kurt.com

Pri korištenju ovog materijala molimo navesti izvor.

Godine 1939. samo jedan promil (0,1%) Bošnjaka je imao univerzitetsko obrazovanje.

1939. godine u cijeloj tadašnjoj monarhističkoj Jugoslaviji je bilo oko osam stotina Bošnjaka koji su završili neki fakultet. Husejn Alić[1] je u časopisu Kalendar Narodne uzdanice[2] za 1940. godinu (strana 160-167) i za godinu 1941. (strana 154-156) objavio spisak Bošnjaka koji su 1939. godine imali fakultetsko obrazovanje. Tačnije, to je spisak ”muslimana koji vrše svoja zvanja po cijeloj Jugoslaviji, a rodom su iz Bosne i Hercegovine”.

U godinama poslije Prvog svjetskog rata i uspostavljanjem Kraljevine Jugoslavije bošnjačko stanovništvo je provođenjem agrarne reforme naglo osiromašilo, a bez školskog obrazovanja gubi utjecaj u društvu[3]. Tako je 1931. godine tek 107 Bošnjaka pohađalo učiteljske škole, dok je na jugoslavenskim univerzitetima studiralo svega 197 muslimana što je bilo samo 1,3% studentske populacije. Pred Drugi svjetski rat, 1939. godine udio muslimana/Bošnjaka u tadašnjoj Jugoslaviji u vrhovima vlasti, odnosno na višim ili rukovodećim mjestima bio je sasvim neznatan. Te godine Bošnjaci su zauzimali svega 30 takvih mjesta ili 1,2 posto. Neuki bošnjački sinovi su iz neznanja bacali u vatru ili zakopavali u zemlju vrijedne knjige pisane arapskim pismom koje su ostale iza njihovih učenih očeva i djedova[4].

Alić je objavio spisak onako kako je zapisivao imena, a grupisanje je obavio prema zanimanjima. Pobrojao je 732 ”muslimanska intelektualca u Jugoslaviji”. Pregledali smo njegove spiskove u dva broja ”Narodne Uzdanice” te ih sortirali prema abecednom redu i zanimanjima. Pronašli smo više grešaka. 25 istih osoba ubrajano je u dvije ili više kategorija zanimanja, tako da je tačan broj 707, a ne 732 osobe.  Po zanimanjima u spisku ima 247 pravnika, 124 profesora, 85 inženjera, 69 liječnika, 

62 oficira vojske Kraljevine Jugoslavije, 48 teologa, 31 ekonomist, 21 veterinar, 19 farmaceuta i 1 matematičar.

Poslije dolaska Austro-Ugarske monarhije počele su se otvarati osnovne i srednje škole koje su pohađali i bošnjački đaci. Poslije završetka srednje škole neki su odlazili na visoke škole, prvenstveno u Beč i Zagreb. Uglavnom su se odlučivali na dvije struke, pravo i medicina, pa ih Alić naziva ”muslimanskim strukama”.Medicina se učila redovno u Beču, a pravo u Beču i Zagrebu. Poslije odluke hrvatsko-slavonske Zemaljske vlade 1892. godine da se  „svršenicima sarajevske šerijatske sudačke škole dozvoli upis na Pravni fakultet u Zagrebu i polaganje državnih ispita“, povečava se upis Bošnjaka na studije prava. Zagreb je takođe bio privlačniji radi poznavanja jezika. Do početka Prvog svjetskog rata, 1914. godine Bosna i Hercegovina nije imala ni jednog Bošnjaka potpuno diplomiranog inženjera građevinske ili mašinske struke.

Bošnjaci su 1900. godine imali svega deset potpuno akademski obrazovanih ljudi, a to su Ćamil Karamehmedović, dr Ahmed i Ibrahim Defterdarević, dr Halid, Abduselam i Mahmud Hrasnica, Muhamed Kulenović, Hašim Badnjević, Dr Safvet Bašagić i Šemso Salihbegović. Od njih 10 prvih osam su pravnici, deveti je filozof, a deseti veterinar.

Na kraju Alić procjenjuje da spiskom nije obuhvaćeno oko 100 osoba, tako da bi spisak trebao imati oko 800 Bošnjaka sa univerzitetskim obrazovanjem. On zaključuje da  ”na svakih 1 000 živih muslimana dolazi po jedan živi fakultetlija, jer u Bosni i Hercegovini ima oko 800.000 muslimana”. On takođe izražava želju da netko napravi spisak Bošnjaka koji su završili srednju školu i smatra da bi taj spisak sadržavao od 4 000 do 5 000 osoba sa srednjoškolskom maturom.

Najviše bošnjačkih intelektualaca tih godina je bilo iz porodice Kulenović – 15, Muftić – 12, Aganović – 8, Filipović – 8, Hadžić – 8, Kadić – 7, Bišćević – 6, Kurt – 6, Badnjević - 5, Bajraktarević - 5, Balić – 5, Džinić – 5, Gavrankapetanović – 5, itd.

---

[1] Husejn Alić je bio direktor Šerijatske gimnazije u Sarajevu. Diplomirao je na Filozofskom fakutetu u Zagrebu i bio poslanik ispred Maglajlićeve liste u Ustavotvornoj skupštini 1920. godine u Beogradu. / Husnija Kamberović, Mehmed Spaho – politička biografija (1883-1939), Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, 2009. Sarajevo, str. 22, 152

[2] Muslimansko kulturno-prosvjetno društvo „Narodna uzdanica“ je osnovano 1924. godine kao protivteža „Gajretovoj“ prorežimskoj orjentaciji, sa zadatkom da neutrališe njegovo političko djelovanje u bošnjačkom narodu. Oko kulturno-prosvjetno društvo „Gajret“ se, između dva svjetska rata, okupljao znatan broj bošnjačke inteligencije, osobito mlađe koja se politički vezala za srpske građanske krugove i opredjeljivala za srpsku nacionalnu ideju. / Opširnije: Ibrahim Kemura, Cultural and Educatioanal Society of Muslims “Narodna uzdanica/Natioanal Hope” 1923-1941, Open Society Institute, Budapest, mart 1999. str.1-81

[3] Alija Nametak, Sarajevske uspomene, Nacionalna i sveučilišna biblioteka,  Zagreb, 1997.  str. 102.

[4] Alija Nametak, Tri rukopisa ”Makbuli-Arifa”, Anali Gazi Husref begove biblioteke u Sarajevu, knjiga 5-6, 1978. str. 145

Kompletan spisak se može naći na straniciautora:

https://porodica-kurt.com/spisak-bosnjaka-708/

ili na stranici CIDOM:

http://www.cidom.org/wp-content/uploads/2016/07/Ahmet-Kurt-Spisak-bo%C5%A1njaka-koji-su-1939-godine-imali-akademsko-obrazovanje.pdf

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 09:46, 0 komentar(a), print, #

13.07.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Hotel u kome možete poručiti šta god želite (1908. godine)

Prošlo je više od 100 godina od putovanja Mrs. E.R. Whitwel kroz Bosnu i Hercegovinu. Ona je na put krenula sa slikarskim kistom i štafelajom, putovala od mjesta do mjesta i svoje utiske prebacivala na platno.

Daleke 1908. godine putovala je kroz Bosnu i Hercegovinu, a godinu dana poslije objavila je knjigu „Through Bosnia and Herzegovina with a Paint Brush” (Kroz Bosnu i Hercegovinu sa slikarskim kistom). U Mostaru je boravila tri dana aprila 1908. godine.

Izuzetno lijepim i biranim riječima opisala je svoj boravak u hotelu Neretva. Skice i zabilješke koje je Mrs. E.R.Withwel objavila u ovoj knjizi su, kako ona kaže, „njene lične reminiscencije s jednog vrlo zanimljivog i ugodnog putovanja i odmora u ovoj zemlji, van uobičajenih staza”.

Gospođa Whitwell (1853 -1929.), pod pravim imenom Mary Janet Leatham, bila je supruga Edwarda Robsona Whitwella, koji je bio vlasnik jednog rudnika, a kasnije izvršni direktor i podpredsjednik Hordern rudnika na sjeveroistoku Engleske. Gospođa Whitwell putovala je njihovom porodičnom jahtom i pisala knjigu o svojim putovanjima. 1907. godine boravila je sama deset dana na Korzici i objavila knjigu s crtežima s tog putovanja, a sljedeće godine je pošla na putovanje sa svojim prijateljima i ostala šest sedmica. Na tom putovanju, posjetila je Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru. U Mostar je doputovala vozom iz Dubrovnika, 4. aprila 1908. godine.

Ovdje ćemo navesti samo najzanimljivije dijelove koji se odnose na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

Iz Dubrovnika smo krenuli praćeni jakim pljuskom, kiša je počela padati dan ranije i nastavila je padati čitavo vrijeme puta do Mostara. Kad smo stigli u Mostar, oko 19,30, bilo je vrlo lijepo. Putovanje traje osam sati. Voz se penje uz planinu, od kraškog, hrapavog, sivog kamena, Na vrhu puše jak vjetar, pogled sa obe strane visoravni je više nego lijep. Voz se zaustavlja na mnogo malih stanica, putnici na tim stanicama izlaze iz voza, kupuju piće u bifeima. Na nekim stanicama, voz je stajao i čitavih deset minuta bez nekog velikog razloga, a putnici su izlazili iz voza i hrlili put bifea.

Hercegovina se od 1878. godine nalazi pod titularnom vlasti Turskog sultana, a pod administrativnom upravom Austrougarske. Omeđena je na sjeveru i istoku sa Bosnom, na jugu sa Crnom Gorom, na zapadu sa Dalmacijom, a Jadran dodiruje jedino u Sutorini. Ljudi žive pretežno u selima, postoji samo pet gradova, a glavni grad je Mostar.

U Mostaru, na rijeci Neretvi, nalazi se lijepi Stari most, koji povezuje dva dijela grada. U dolini rijeke Neretve rastu masline, murve, smokve, uzgaja se bostan, grožđe, riža i kukuruz. Na planinama, koje prelaze visinu 2.000 metara, rastu šume bukve i bora. Najveće planine nalaze se na granici sa Crnom Gorom. Uzgajaju se ovce i koze, a od vune se prave dugi debeli bijeli ogrtači, koji se mogu vidjeti izloženi na vratima mnogih kuća u selima pokraj pruge, usput sve do Mostara. Ovuda prolazi cesta iz Sarajeva u Bosni, kroz Hercegovinu, pa sve do Jadrana. Ove krajeve posjetili smo u aprilu, to je rani period godine i ponekad malo pohladno, a ostalima bih preporučila da ovamo ne dolaze, barem prije juna.

U Mostaru smo odsjeli u prilično udobnom hotelu Neretva, uz koji se nalazi i prelijep restoran. Tu možete poručiti šta god želite, a primijetili smo da se ovdje kuha mnogo bolje nego u Dubrovniku. Čak i dvije žene, kao što smo bile nas dvije, mogu bez problema putovati ovim putem ako govore italijanski ili njemački, a u hotelima svi govore engleski.

Ja sam unajmila vodiča i nosača, koji nosi moj materijal za slikanje i čuva me od gužve. Zove se Karabajić. Sve je to praktično, ali nije i nužno.

Sljedećeg dana pošli smo u grad. Svuda okolo bilo je puno blata. Kiša je padala u intervalima, ali smo, ipak, uspjeli vidjeti stari grad, s mnoštvom malih dućana, koji imaju izloženu robu. Nije bilo ništa posebno što bi nas dovelo u iskušenje da nešto kupimo, iako je bilo vrlo zanimljivo gledati sve to. Vidjeli smo mnogo džamija s malim minaretima. Bilo je suviše mokro da bih nešto slikala, zato sam se okrenula gledanju pejzaža. Imala sam namjeru uzeti kočiju i provozati se poslije ručka, ali je udario takav pljusak, da sam odustala. Čak smo se u jednom momentu pitali, hoće li ikad prestati padati. Poštanske marke u Hercegovini su fascinantne, vrijednost im je od četvrt penija pa naviše, a prilično su velike i zauzimaju dobar dio omotnice pisma.

U Mostaru smo bili impresionirani ženskom nezgrapnom odjećom sa širokim ogrtačem, sašivenim od nekog crnog materijala, cijeli gornji dio tijela i glava bili su pod feredžom, a žene su se gegale kao patke, kad ih gledate otpozadi.

Ovdje sam naslikala jedan moj pogled prema Starom Mostu.

Poslije podne sam napravila izlet kolima u Blagaj. Od Mostara je Blagaj udaljen osam milja. Bila sam sretna da je prestala kiša i mogla sam nacrtati izvor Bune, jedne od najljepših rijeka u ovoj zemlji, koja se na čudnovat način probija kroz planinu i ovdje izvire. Mlinica i džamija (tekija, op.a.) su se uklopile u moju sliku, kao i duboka plava voda sa svim svojim šarmom. Bilo mi je žao što je vrijeme u Mostaru bilo tako loše.

Sljedećeg dana pojavilo se sunce i prije našeg polaska vozom za Sarajevo napravile smo kolima još jednu posjetu gradu, ali sada drugim ulicama. Sve je bilo tako slikovito. Mnoštvo malih dućana sa raznom robom. Žene iz boljeg staleža nosile su za nas interesantnu feredžu, sa jednim nastavkom na glavi, poput poklopca na motoru, tako da joj niko ne može vidjeti lice, a one same gledale su, kao negdje iz dubine. Boje ovog pokrivača bile su ili crne ili tamno plave. Mnoge žene nosile su duge gaće (dimije, op.a.) ispod ogrtača i podizale ih visoko, da ih ne bi zaprljale blatom nakon kiše.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 10:27, 0 komentar(a), print, #

06.07.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Postoji i knjiga žalbi (1905. godine)

Još jedan hodoljub-putnik-skitnica-putopisac prošetaše našim gradom 1905. godine. U knjizi je naveo iskustva sa svojih putovanja, koja je obavio u nekoliko navrata odvojeno. Opisao je Egipat, Istambul, Dalmaciju od Trsta do Boke, Crnu Goru, Hercegovinu i Bosnu. Bio je to pukovnik po zvanju, J. P. Barry, koji je svoje utiske o putovanjima smjestio u knjigu „At the Gates of East“ (Na kapijama Istoka), iz 1906. godine. Zanimljiva su njegova zapažanja kao iskusnog putnika, koji je prošao cijelu Evropu i pola Azije. Evo ukratko nekih njegovih dojmova o Mostaru.

Ovdje ćemo navesti samo jedan zanimljiv isječak, koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

Ako odlučite putovati ovamo, budite izuzetno obzirni u izboru godišnjeg doba. Ljeti Hercegovina uveliko nalikuje zagrijanoj ploči šporeta. Vrućina je grozna, dostiže pokatkad i 50º Reaumur kale (65 ºC – valjda je mislio na suncu – op.prev.). Priče o jadima grij,anja koje su mi kazivali ovdašnji austrijski oficiri, uveliko me podsjećaju na gornji Sindh*.[…]

Hotel Narenta u Mostaru, u koga sam stigao hotelskim omnibusom po kiši u 7 i 15, je vlasništvo austrijske vlade, zbog čega putnik ne može biti baš previše zadovoljan. Na pojedinim važnijim odredištima, koja još nisu iskusile dobrostojeće privatne hotele, postoje vrlo udobni hoteli koje je osnovala država i koje vode preduzetnici pod državnom kontrolom. Važeće cijene su izvješene u svakoj sobi putniku na uvid, a postoji i knjiga žalbi. Državni inspektor obavlja povremene posjete, kako bi se uvjerio da li se državna uputstva o vođenju hotela sprovode…Budući sam odsjeo u nekoliko ovakvih polu-državnih hotela, mogu slobodno reći da se vjerodostojno vode. Šta činiti u jednom orijentalnom gradu, kao što je Mostar bez hotel Narente, pitanje je koje se sa strahom nameće svakom civilizovanom umu. Ali, situacija je u ovom slučaju jasna i idealna, jer rijeka pjenušavo hrli kroz tjesnac između kamenitih izbočina prema svojoj delti u Jadranskom moru. Moja soba s najboljim pogledom na grad i rijeku košta samo nekih 2 schillinga. Restoransko uređenje je izvrsno. Pastrvu koja se ovdje dobije ne možete naći više nigdje. Putnik koji je upoznat s ovim gurmanskim užitkom za nepce svakako počinje svoju večeru s „forellen“.

Pivo je, mislim, bilo marke Salvator i svakako spada u bolja. I ovdje i u Sarajevu je bilo odlično, tako da ga boljeg nisam pronašao nigdje na Balkanu. Nepotrebno je reći, da je kafa ovdje u poluturskim provincijama konstantno izvrsna. Moram naglasiti svojim čitaocima kako bi razumjeli da se ovdje mnogo više vrijednosti dobije za isti novac nego bilo gdje u Zapadnoj Evropi.

Žene, naravno, takođe mogu poći na ovakav put. Sobe bi se trebale rezervisati telegramom.

Ljubaznost koju susrećete ovdje nema onu poslovnu težinu. „Dobro jutro“ i lagani naklon su veoma srdačni. Nema ovdje rojenja konobara na vratima kada napuštate hotel, kako bi vam požurili izraziti blagoslove dok su im oči zabodene u vaše novčanike kao čiode. Nema ovdje organizovanog prosjačenja na odlasku, kao u grand hotelima Zapada… Bojim se da su ovakvi ostaci lijepog ponašanja predodređeni da uskoro izumru.

Muslimanske žene su potpuno nevidljive u svojim omotačima na ulicama. Žalosno je vidjeti te jadne stvorove kako iznova pumpaju svoj izdahnuti zrak natrag u pluća. Pored toga što umotavaju svoja lica, imaju posebne crne ogrtače s visokim ovratnicima, koji im strše uspravljeni kao sljeme na krovu, i to je karakteristična odjeća samo ovdje u Mostaru.

(sa engleskog: Tibor Vrančić)

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

Objavio/la spagosmail u 09:02, 0 komentar(a), print, #

04.07.2016.

O Bahriji Nuri Hadžić

Sirenski pjev Bahrije Nuri Hadžić

(Tekst koji slijedi objavljen je na blogu kajankajan.blogspot.de i u dnevnom listu Dnevni avaz u prilogu Sedmica, 2. jula 2016. godine. Autor je dr. Ibrahim Kajan)

Bahrija Nuri Hadžić, 1904. - 1993.

Historija iz zasjede

Piše: Dr Ibrahim Kajan

Reći ćeš, prijatelju, da je Bahrija „ona koja moru pripada“ – što znači njezino ime - biće astralno, sirena što glasom probija nebeske opne. Sirena je kadra, kaže Homer, zanijeti pjevom čovjekovo biće da izađe iz svoje pameti od milja neopisiva! 

Bahrija Nuri Hadžić zanosila je svojim nebeskim glasom čak i autore opera, koji su – za razliku od svih drugih – „čuli“ njezin glas prije nego što su uspjeli dovršiti svoje notno djelo. To joj je, na svoj način, rekao njemački autor Richard Strauss, slušajući je u naslovnoj ulozi svoje Salome, kojom je dirigirao u zgodi proslave 75. rođendana 1939. u Zürichu: „Ovu sam Salomu čekao 35 godina!“

Rođena je 4. 3. 1904. u Sarajevu. Rano je djetinjstvo provela u Mostaru, pa je kroz cijeli život isticala – da je Mostarka. Kći je Osmana Nuri Hadžića, kronološki prvog bošnjačkog romanopisca, urednika „Behara“, islamskog mislioca, šerijatskog sudije i doktora prava, banjalučkog okružnog predstojnika, predstojnika u ministru vanjskih poslova u Beogradu, itd. 

 Velika operna diva, Bahrija, kćer je Osmana Nuri Hadžića, 

mostarskog intelektualca i prvog bošnjačkog romanopisca

Bahrija je u svijet glazbe ušla kao djevojčica, kada ju je otac, nakon mekteba upisao i u školu časnih sestara u Sarajevu, osiguravši joj i sate klavira i violine. Preseljenjem u Beograd, djevojčica je temeljno muzičko obrazovanje stjecala u Srpskoj muzičkoj školi. Otkriće njezinih glasovnih i pjevačkih sposobnosti, otkrila je profesorica Milojević, zamolivši roditelje da njezin „vanserijski talent“ povjere, obavezno, najboljem muzičkom središtu. Bahrija je Beču g. 1923., položila prijemi ispit i otpočela petogodišnji studij pjevanja kod prof. Thea Lierhammera na Državnoj visokoj akademiji za glazbu i umjetnost. Nakon diplome – od brojnih ponuda,  buduća je diva odabrala operu u Bernu, u Švicarskoj. Između 1928. i 1931. godine, ostvarila je 40-tak glavnih pjevačkih uloga kojima je polučila niz poziva za gostovanja na gotovo svim europskim opernim scenama. Velike uloge smjenjivale su se filmskom brzinom - Aide (u Puccinijevoj Aidi), Leonare (u Verdijevoj Il trovatore), Manon (operi Julesa Masenneta), Charlote (u Werteru J. Masenneta), Minie (u Puccinijevoj La Fanciulla del West) i brojnih drugih!

 Program praizvedbe opere Lulu, 

Zürich, 1937., s Bahrijom kao naslovnim likom

Uloga, spomenuta u uvodu, Straussove Salome, otpjevana takvim sugestivnim pjevačkim moćima, postala je trajno „uknjiženo pamćenje“ uspona eksperimentalne muzičke fraze, da se Bahrijina uloga neizostavno navodi u najznačajnijim historijskim pregledima europskog i svjetskog razvoja operne umjetnosti. U zvjezdanom usponu na sceni, po drugi put je „gotovo nadmašila sebe“ kao sa Salomom, ulogom Lulu, u istoimenoj operi austrijskog kompozitora Albana Berga u Zürichu 1937.  

Nagovorom kompozitora i dirigenta Stevana Hristića, g. 1931. je prešla u Beograd, gdje je umirovljenja 1960. kao prvakinja Beogradske opere. Od niza velikih pjevačkih uloga u Beogradskoj operi, njezina se Koštana u Konjevićevoj operi - smatra antologijskom. „Sa Bahrijom Nuri Hadžić Beogradska opera je doživljavala prve zvezdane trenutke i ostvarila neke od najvećih dometa u svojoj istoriji.“ – zapisala je Mirka Pavlović.

Samo rijetki podsjete da je velika pjevačica, osim pod svjetlom glamuzonih pozornica svijeta, nastupila i u jednoj skromnoj provincijalnoj sali grada svoga porijekla, u Mostaru, u martu 1941. Odazvala se pozivu da sudjeluje u programu Muslimanske narodne biblioteke. Zahvalni Mostarci oduševljeno su je pozdravili a ovacijama ispratili. Ona i publika su se razumjeli: njezina svjetska veličina ipak je izrasla iz dubokih, slojevitih senzibiliteta bosanske kajdanke – jer u Bosni, osim sevdalinke, i nije bilo drugog i drukčijeg zvuka. 

Umrla je početkom agresije na njezinu izvornu domovinu, 24. 10. 1993., u 89. godini života. Sahranjena je u Aleji velikana na beogradskom Novom groblju. Neusporediva operna zvijezda dobitnica je Sedmojulske nagrade, jedinog priznanja kojim je za života počašćena. Živjela u doba kad snimateljska audio tehnika nije bila nepoznata. Ipak, tvrdi se da nije snimljen ili nije sačuvan niti jedan jedini tonski zapis nenadmašne operne umjetnice južnoslavenskih prostora! 

AVAZ, prilog SEDMICA, 2. 7. 2016., str. 14-15

Objavio/la spagosmail u 17:13, 0 komentar(a), print, #

02.07.2016.

Euro 2016.: Uoči susreta Njemačka - Italija

Utakmica je odigrana 17. juna 1970. godine na stadionu Azteca u Mexiko Cityju, gledalaca 102.400.

Golovi: 1:0 Bonisegna (7‘), 1:1 Schnellinger (90‘)

Produžeci: 1:2 Gerd Müller (95‘), 2:2 Burgnich (98‘), 3:2 Luigi Riva (103‘), 3:3 Gerd Müller (110‘ 4:3 Gianni Rivera (112‘)

U finalu Svjetskog prvenstva 1982. godine, igranom u Španiji, Italija je pobijedila sa 3:1 u regularnom vremenu.

Utakmica odigrana 1. jula 1982. godine na stadionu Santiago Bernabeu, gledalaca 90.000.

Golovi: 1:0 Rossi (57’), 2:0 Tardelli (69’), 3:0 Altobelli (81’) i 3:1 Breitner (83’)

U polufinalu Svjetskog prvenstva 2006. godine, koje je igrano u Njemačkoj, pred domaćom publikom Nijemci su izgubili u produžecima sa 2:0.

Utakmica je odigrana 4. jula 2006. godine u Dortmundu, gledalaca 65.000

Golovi. 0:1 Fabio Grosso (119’) i 0:2 Alessandro del Piero (120’)

U polufinalu Evropskog prvenstva 2012 godine, igranom u Poljskoj i Ukrajini, Italija je pobijedila rezultatom 2:1 u regularnom vremenu.

Utakmica je odigrana 28. juna 2012. godine na nationalstadionu u Varšavi, gledalaca 55.540.

Golovi: 1:0 Balotelli (20’), 1:0 Balotelli (36’), 2:1 Özil (90’+ penal)

Interesantno, kada su se god na velikim takmičanjima ove dvije ekipe nalazile u istoj grupi, kao što je bilo na Svjetskim prvenstvima 1962. godine u Čileu, zatim 1978. godine u Argentini, te na Evropskim prvenstvima 1988. godine u Njemačkoj i 1996. godine u Engleskoj, svaki taj susret je završen nerješeno.

Sve ostale utakmice su imale prijateljski značaj.

Uoči večerašnjeg susreta četvrtfinala Eura, Nijemci nastoje da ne budu opterećeni negativnom  tradicijom i rezultatima iz prošlosti, pripremajući se kako da razbiju tvrdu italijansku odbranu..

Nasuprot tome, Italijani uoči večerašnje utakmice nastoje da budu ono što jesu. Oni ne pridaju puno značaja statistici, uzdajući se da će svojim načinom igre doći barem do jednog pogotka, ili barem ne primiti ni jedan.

Koja će taktika pobijediti. S jedne strane odlučni strateg Jogi Löw, a s druge strane eksplozivni Antonio Conte.

Prije dvije godine, Nijemci su slomili su jednu dugu tradiciju sa Mundijala, osvajanjem prvog mjesta u Brazilu, iako do tada ni jedna ekipa van prostora Južne Amerike, na Mundijalu igranom na prostorima Južne Amerike, nije postala svjetski prvak. Moguće da večeras slome i ovu noćnu moru protiv Italijana.

U svakom slučaju, utakmica će opravdati epitet fudbalskog klasika, i svakako će zapisati neke nove interesantne detalje i stranice u statistici susreta ove dvije reprezentacije.

Smail Špago

(Novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 13:38, 0 komentar(a), print, #

01.07.2016.

Kafa je uvijek opravdan izgovor za sijelo i druženje

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu sarajevo.co.ba)

Kada želite piti kafu, najprije skinite sloj pjene, a zatim naspite kafu iz džezve. U bakrenoj džezvi se duže zadržava toplina kafe, što je važno jer ovdje ljudi sjede satima uz kafu i razgovaraju.

Kafa je stigla u Sarajevo iz daleke Arabije, preko Carigrada prije 450 godina. Po dolasku kafe u grad na Miljacki stvorila se i potreba za otvaranjem prve kafane.

Kafa je ubrzo postala unosan posao, pa je osnovan novi esnaf i nastala posebna čaršija Tahmis, smještena između Careve džamije i Latinske ćuprije, a zanatlije, pržači kafe, nazvani su tahmiščije. Kahedžijskim esnafom je upravljao kahedži-baša.

Kako se potreba za konzumiranjem kafe povećavala tako se i Tahmis-čaršija razvijala i širila. Postojali su dibeci u kojima se kafa tucala i mljela, kao i prostorije sa nekoliko ognjišta u kojima se kafa pržila. Svako ognjište je imalo odžak, a kafa se pekla u šiševima.

Razlika između turske i bosanske kafe je u tome što Turci pomiješaju mljevenu kafu sa šećerom preko čega preliju hladnu vodu i tako stavljaju na peć da prokuha, dok Bosanci kafu pripremaju tako što najprije stave vodu da proključa, a onda dodaju kafu. Nakon što prokuha, izdvoji se mala količina vode, potom se dodaje kafa u vodu i vrati na peć nekoliko minuta kako bi opet proključala.

Zbog velikog zanimanja za kafu počele su nicati kafane, pa su vlasti odlučile uvesti red i spriječiti nelegalnu nabavku dajući monopol na trgovinu kafom Mustafi-paši Babiću. To je značilo da vlasnici kafana mogu kupiti prženu kafu samo u Tahmisu. Zakonu je dozvoljavao da je u kafani mogu tucati ali ne i pržiti što je bilo strogo kažnjivo.

I pored zakonskih ograničenja, skoro svaka mahala je imala svoju kafanu, kao i svaki han i karavan-saraj. Ispijanje kafe je postalo nezaobilazan ritual u Sarajevu. Turski historičar i putopisac Ibrahim efendija Alajbeg je 1592. godine putovao Bosnom i zabilježio da je u kafani na sarajevskoj Bentbaši pio kafu kad nije bilo kafana u ostalim gradovima Zapadne Evrope, odnosno 80 godina prije nego je prva kafana otvorena u parizu. Krajem 17. i početkom 18. stoljeća kafa polako ulazi u kuće, najprije u bogatim porodicama, a zatim i svim ostalim. U to vrijeme je šećer bio jako skup, pa se kafa sladila medom. Zabilježeno je da je u vrijeme vladavine Austro-Ugarske u Sarajevu bilo 50 samostalnih kafana. Tahmis-čaršija je nestala za vrijeme Austro-Ugarske, kada je započeta regulacija rijeke Miljacke. Ipak, kafa i kafane su ostale i danas su opravdan izgovor za sijela, sastanke i druženja.

Izvor: http://sarajevo.co.ba/kafa-je-uvijek-opravdan-izgovor-za-sijelo-i-druzenje/