Na granici sjećanja: Prilozi objavljeni na blogu memorylimit.blogger.ba u augustu 2016. godine

31.08.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Seljačka misa (1910. godine)

Engleska spisateljica Maude M. Holbach, zavoljela je još prije Dalmaciju, o njoj je napisala knjigu, a usput se zaljubila i u njene„ sestrinske zemljeˮ, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru. Nakon toga 1910. g. svoja putovanja po ovim zemljama opisuje u knjizi „Bosnia and Herzegovina – some wayside wanderingsˮ (Bosna i Hercegovina – neka usputna lutanja). Neki autori je smatraju začetnicom ideje turizma u tada zabitim krajevima Bosne i Hercegovine, prije svih prepoznala je prostorne potencijale za razvoj turizma kanjona Drežanka (ona ga zove Drežnica). Veliki dio knjige posvećuje Mostaru, u kome je zadivljuju sitne stvari, kao što je nošnja, burno izražavanje osjećaja ovdašnjih ljudi, kao i klima našeg grada. Valja napomenuti da i nju oduševljava misa u katoličkoj crkvi i opisuje je s mnoštvom detalja koje jedino žensko oko može zamijetiti, baš kao i Frances Kinsley Hutchison, koja je iste godine posjetila Mostar kao i Maude. Da li su jedna od druge prepisivale, ili su im utisci slični ili… prosudite sami.

Ovdje ćemo navesti samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadovati na stranici www.cidom.org

Jedan od najdivnijih prizora koje sam vidjela u Mostaru, ili bilo gdje drugdje prilikom svojih svjetskih lutanja, je bila nedeljna jutarnja misa u katoličkoj crkvi. Polovina crkve je bila puna vojske, dok je druga polovina, osim nekoliko sjedišta koje su zauzimale supruge oficira, bila ispunjena seljankama u bijelim maramama, s tu i tamo pokojim kršnim muškarcem odjevenim u svečano odijelo, koji su skrušeno klečali iza vojnika. Rekoh da mi je scena koju sam vidjela u crkvi bila jedna od najljepših koju sam ikad ugledala, alinisam sigurna da ona koju sam vidjela ispred crkve nije jednaka po slikovitosti, samo što su svečanost interijera crkve i vojna kapela nedostajali. Ispred crkve je bio prostran prostor zasjenjen hladom stabala, i tu su ljudi čekajući na drugu misu, sjedili na zidiću između drveća, ili stajali u malim grupama kako bi pročavrljali s prijateljima. Mora da ih je bilo nekoliko stotina, ponosno odjevenim u prekrasne svečane seljačke nošnje, koji pretvaraju mostarske ulice u ljupku scenu na pozornici. Svi odreda nose grimizan fes ili turban (premda ovi prethodni preovlađuju), kratke prsluke obrubljene gajtanima, koji ističu snježnu bjelinu rukava s kojih se odbijaju zrake sunca; nose hlače uske sve do koljena, a široke iznad, u bijelim vunenim čarapama i opancima (ručno izrađene cipele od štavljene kože, sve iz jednog komada, na vrhu svinute prema palcu). Mnogi od njih imaju stručak proljetnog cvijeća zakačenim za fes, možda kako bi ga poklonili draganoj nakon mise. Nikako ne smijem ne spomenuti svilene marame mnogih boja omotane oko struka muškaraca, za kojima su se u prošlosti nosili noževi i pištolji, a danas ih vlasnici nalaze korisnima umjesto džepova. Nakon što je prva misa završila, i nakon što su se vojnici paradno razišli skupa sa svojim svirajućim orkestrom, ljudi su nahrlili u crkvu i zauzeli mjesta koja je ispraznila vojska. Još veća gomila bijelo odjevenih žena u bijelim maramama nastupila je na scenu i na jednak način ušla u crkvu i zauzela je sjedala sa suprotne strane. Svečana misa je ponovo otpočela, ovaj put je to isključivo „seljačka misaˮ, zbog koje su mnogi od prisutnih došli iz daleka. Mi smo sjedili ispod drveća i slušali žubor malog potoka, koji je snažno tekao pored crkve, miješajući se s muzikom harmonija iz crkve i sveštenikovim glasom. Na kraju oboje prestade, vrata crkve se širom otvoriše, izađoše muškarci, a za njima su ih žene (premda su hrišćanke, dovoljno su zadojene Istokom kako bi zauzele drugo mjesto) skrušeno slijedile.

To je bio trenutak koga smo strpljivo čekali kako bi i naša kamera završila svoj posao. Ne bez strepnje da će nam mladi i gospođe, sada skupa izmiješani u nevjerovatno slikovitoj gužvi, okrenuti leđa ili uteći kada im priđemo. Pošli smo napraviti neka opipljiva sjećanja ove scene i gle! Na našu radost shvatismo da se ovi ljudi nimalo ne ustručavaju da ih naša mala crna kutija učini besmrtnima.

Nekima od njih smo dopustili da vire na sliku kroz objektiv kamere, što su oni i činili s dječjom radošću, a jedan stari čovjek nas je gestikulacijom molio da ga snimimo. Željeli smo ga zamoliti da nam da svoju adresu kako bismo mu poslali gotovu fotografiju, a gestikulacija je u ovom slučaju bila uzaludna i prošlo je prilično vremena dok smo uspjeli pronaći prevodioca. Na kraju je prijateljski raspoložen prolaznik, koji govori njemački, dobrovoljno ponudio na raspolaganje svoje usluge. Lice starog čovjeka se razvedrilo na mogućnost da će, ipak vidjeti svoj portret na fotografiji; ali je nastavljao pitati: „ Koliko?ˮ i kad je konačno shvatio činjenicu da neće morati ništa platiti, njegovo zadovoljstvo i zahvalnost su bili ganutljivi. Rukovao se s oboje nas i selamio nas prije i poslije

Kad smo krenuli nazad u hotel, prolazeći prepunim ulicama, ukazala mi se odlična prilika da primijetim detalje ženske odjeće. Preko svojih dugih bijelih haljina one nose vunene prsluke u bijeloj ili nekoj drugoj boji, često zlatno obrubljene, nose kape ispod gracioznih marama (koje su zabačene unazad i ne prekrivaju lice), u koje su zašiveni dukati. Skoro svaka ima ogrlicu i prstenje od zlata ili srebra, a čini se sasvim normalnim, ili u najmanju ruku djeluje koketno, da djevojke zataknu ružu ili koji drugi cvijet za uho. Njihove kose su skoro potpuno pokrivene kapom i šalom, međutim, vrlo često uredno upletene pletenice zavijene oko glave vire ispod.

Postoji mala sumnja da li te marame, koje nose hercegovačke žene, potiču od istočnjačkog običaja da se lice u potpunosti prekriva kako to muhamedanke i danas čine. Pojedinačno gledajući, i muškarci i žene u Hercegovini, imaju vrlo lijep izgled, s tamnim izražajnim očima i jasno naglašenim značajkama, a muška uska odjeća pokazuje njihove vitke, atletske figure do savršenosti.

Turske su žene u Mostaru, međutim, pokrivene u potpunosti neprirodno izgledajućom odjećom, što je posebnost Mostara i nigdje drugo u svijetu se ne može vidjeti. Njihova tijela su potpuno sakrivena ispod crnog mantila, koji u potpunosti obavija tijelo. Na vrhu je vrsta kapuljače zatvorena preko glave i proteže se pola stope ili više ispred lica. Kad biste susreli ovakvu osobu u mraku sigurno biste ustuknuli u strahu od takve prikaze i očekivali biste vidjeti mrtvačku glavu ispod kapuljače. Opasno je piljiti u nju isuviše pažljivo, jer ponašajući se tako činite veliku uvredu muslimanima i vjerovatno ćete biti napadnuti od ženinog rođaka koji je u pratnji, premda ako se usudite to raditi jedino što ćete vidjeti unutar kapuljače je debeli muslinski veo kroz koga je nemoguće bilo što razaznati. Turci u Mostaru su najkonzervativniji i najortodoksniji od svih muslimanskih zemalja, predstavljajući tako veliki kontrast u odnosu na svoju braću u Konstantinopolju, koji počinju davati sve veće slobode svojim ženama. Djevojke u Bosni hodaju nepokrivene od svoje desete ili jedanaeste godine i često su veoma lijepe uprkos što kanom boje kosu u crveno. Pomiješani uticaj Istoka i Zapada koji se susreće u Bosni i Hercegovini ostvaruje veliku raznolikost u kostimima. Ženska hrišćanska populacija u gradovima nosi dimije kombinovane s modernim bluzama evropskih dezena – dimije su vrlo široke, tako da imaju izgled suknje, a usto su veoma praktične kad se hoda po blatnjavoj vodi. Jedna moja američka prijateljica je toliko bila impresionirana njima da je izjavila da će si načiniti jedne takve čim se vrati doma.

(sa engleskog: Tibor Vrančić)

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 12:18, 0 komentar(a), print, #

10.08.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Rimski centurioni u togama i sandalama (1910. godine)

Budimo objektivni, pa dopustimo da se nekome boravak u Mostaru nije baš previše svidio; barem ga pohvalimo zbog iskrenosti. Jedan od takvih, jer normalno da nije usamljen, bio je i Jaekel Blair, koji je u svojoj putopisnoj knjizi opisao doživljaje s puta po Srbiji, Bugarskoj, Crnoj Gori, Dalmaciji i nedavno pripojenoj provinciji Bosni i Hercegovini. U knjizi „The lands of the tamed Turkˮ (Zemlje pitomih Turaka), objavljenoj 1910. godine, osvrnuo se na ljude, rase, vjere, političke institucije, te geografske i istorijske aspekte ovih zemalja.

Ovdje ćemo navesti dio putopisa koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

U Mostaru, glavnom gradu Hercegovine, jedino oglasi za šivaće mašine, daju tanani nagovještaj da živite u dvadesetom vijeku. Grad izgleda da je više prirastao srednjevjekovnom načinu života nego bilo koji drugi na Balkanu.

Rijeka Narenta, koja razdvaja grad na dva dijela, je u stvari uzak i plitak planinski tok, koji nabuja nakon perioda teških kiša, koje se survavaju u njega s planinskih bregova i grotesknih klanaca. Tek tada postaje Rijeka, koja se valja od obale do obale i prisiljava lokalno stanovništvo da gradi nastambe daleko gore na stijenama.

Za Mostar ne znam da li da ga hvalim ili oplakujem, jer je to samo zbirka tridesetak džamija za svojih 14.000 stanovnika, od kojih je pola muhamedanaca, a 2.000 preostalih su pripadnici austrougarskog garnizona. Gradske ulice su uske i prljave, a sunce bije na vas između bijelih zidova kuća kao u teškim tropima. Most načinjen od moderne metalne konstukcije premošćuje Narentu upravo ispred hotela istoimenog naziva, dok se pola milje nizvodno nalazi most poznat širom Evrope, koji jednim jedinim lukom premošćuje plavu vodu Narente. Starost ovog mosta je neodređena. Pretpostavlja se da ga je gradio Cezar u vrijeme kada je Hercegovina bila rimska provincija. Bilo kako bilo, ništa slično takvoj konstrukciji ili arhitekturi mostogradnje se ne može vidjeti u Evropi. Bez obzira koliko je most star on i sada služi trgovcima i stanovnicima gradskih četvrti. Očekuješ svaki čas da ugledaš pokojeg centuriona u togama i sandalama kako prelazi staru konstrukciju

Velom prekrivene turske žene Mostara su svjetski poznate po stilu njihovih haljina koje prekrivaju glavu, a što je karakteristika ovog grada baš kao što je i Stari most. U svrhu prekrivanja glave, one nose vrstu crne kapuljače od krute tkanine, na vrhu sastavljene kao dva krila neke ptice, kroz koju vire.

Međutim, osim Rimskog mosta, zakrabuljenih žena i jednog starog turskog groblja, uistinu se u Mostaru nema šta vidjeti. U svakom slučaju, nakon kratkotrajne posjete bićete pomalo umorni od jednoličnosti grada koga Turci i dalje smatraju svojim, a vi ćete poželjeti da požurite k dalmatinskim obalnim gradovima, koji su različiti od ovih koje ste nedavno posjetili, kao noć i dan, različite klime, različitih ljudi i običaja, drukčije arhitekture. Sve je to tako drukčije da ćete se čuditi kada stignete u njih zašto niste iznenada bili probuđeni iz prethodnog posjeta.

(sa engleskog: Tibor Vrančić)

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

 (novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 09:00, 0 komentar(a), print, #

07.08.2016.

„Mostar - vječni grad“ knjiga Ensvida Hadžajlića

Iz štampe izašla prva knjiga Ensvida Hadžajlića „Mostar - vječni grad“.

Knjigu je štampala i izdala „IC štamparija“ iz Mostara. Knjiga je rađena u tvrdom šivenom povezu i u tvrdim koricama, u B5 formatu (23.5 cm x 16.5 cm - dimenzije stranica) i sadrži 976 stranica i preko 280 fotografija raznih dimenzija i iz raznih vremenskih perioda Mostara.
Izdavač (IC štamparija Mostar) će uskoro organizovati i njenu zvaničnu promociju u Mostaru, a do tada, od danas je možete već kupiti, ili naručiti direktno preko mene. Cijena knjige kupljene na licu mjesta u Mostaru (kao i narudžba za sve države sa prostora bivše Jugoslavije) košta 45 konvertibilnih maraka, a narudžba za sve ostale države Svijeta je 45 američkih dolara.
Za sve pojedinosti možete se obratiti lično meni u inbox, ovdje na Facebook-u.
Veliko hvala!
S poštovanjem,
Ensvid Hadžajlić - autor knjige

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 09:22, 0 komentar(a), print, #

03.08.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Ovdje Istok i Zapad žive zajedno (1909. godine)

Britanski oficir, major po zvanju, a putopisac po opredjeljenju, Percy E. Henderson je 1909. Godine, pored Dalmacije, Crne Gore i Mađarske, posjetio i Bosnu i Hercegovinu. Poseban dio se odnosi na njegove doživljaje u Mostaru. S oduševljenjem je opisao svoj boravak iutiske, i prenio ih u zanimljivo putopisno štivo – knjigu, obogaćenu brojnim fotografijama, pod naslovom „A British officer in the Balkanˮ (Britanski oficir na Balkanu). Najviše ga se dojmila posjeta jednom mostarskom haremu. Preko jednog austrijskog poručnika, čija je žena poznavala izvjesnu muslimanku Habibu, uspio je obići taj zabranjeni dio ženskih odaja. Vrlo lijepo je opisao unutrašnjost i način života, kao što je i odlično uočio sličnosti i razlike uspoređujući pravi Istok od ovoga koji mu je blizu.

Navešćemo samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

Bilo je ugodno iznenađenje otkriti Mostar kao tipičan orijentalni grad, jer je još neiskvaren rukom

Mostar je grad-slika. Pogled s lijeve obale rijeke, koja je ovdje čiste boje žada, koja se jedino gubi mjestimično kad naiđe na sjenku ili stijenu, gdje se pretvara u snježnobijelu pjenu; veličanstven most s kulama, neobično čudne turske kuće, stari grad, minareti džamija, zidovi u obliku litica iza njih, sve to viđeno u odbljesku svjetlosti miješa se u oku kao kod umjetnika.

Nakon obilaska grada, otišli smo u tursku kafanu s vrtom baš preko puta novog željeznog mosta na Neretvi i naručili pravu tursku kafu, dok su istovremeno kafanski muzikanti naizmjenično uživo svirali kolo, srpski narodni ples i pjevali srpske pjesme s njihovim karakterističnim melanholičnim kadencama.

Zatim smo se vratili u hotel Neretvu, udobno i moderno zdanje, i jeli izvrsnu neretvanjsku pastrvu, usput je zalivajući vrstom opola – dobro lokalno stolno vino, sjedeći na širokoj hotelskoj verandi među veselim društvom austrijskih oficira i njihovih žena, te gradskom elitom. Poslije smo sjedili i razgovarali uspoređujući pravi Istok, koga smo dobro poznavali, s ovim Istokom ovdje, koji mu je sličan, a ipak toliko različit. Na izvornom Istoku, čovjek sa Zapada može vidjeti vrlo malo tamošnjeg života. Tamo ljudi žive udaljeni od naših očiju. Tamošnji orijentalni život je sakriven od zapadnjačke znatiželje i više manje je nepoznat ili neshvatljiv. Ovdje Istok i Zapad žive zajedno, jedno do drugoga. Većina ih je iste krvi i govore istim jezikom. Jedino je vjera različita. Vjerniji dojam života muslimana, običaja i karaktera putnik može shvatiti ovdje u manje od mjesec dana nego da boravi na pravom Istoku godinu dana.

Dijelu našeg društva je bio omogućen ulaz u tajanstvene odaje turskog harema, koji je pripadao visoko rangiranom mostarskom zvaničniku, a ljubaznošću i pod ličnim vođstvom jedne gospođe Austrijanke, ovdašnje mještanke, uspjeli smo virnuti i u harem, koji je pripadao siromašnijem sloju muslimana.

Otišli smo razgledati harem siromašnije klase. U dvorištu, šest ili sedam žena je istrčalo kako bi nas dočekali i pozdravili. One su bile rođake ili susjede i bile su žene različitih muškaraca. Naime, što se tiče Bosne i Hercegovine, većinom je mit da muškarac ima više od jedne žene u haremu. U cijeloj zemlji nema više od pola tuceta onih koji ih imaju više.

Naša domaćica i njina kćerka su istrčale kako bi nas susrele, i rukovale se sa svakim ponaosob, izgovarajući pozdrav na mekanom slavenskom jeziku. Predstavljale su šarmantnu sliku u kontrastu s bjelinom zida kuće. Djevojka, već zrela za udaju, je bila visoka i prilično vitka. Bila je odjevena u tirkiznu plavu svilu – dimije od plave svile, izrazito široke, stegnute u gležnjevima, nehajno je naglašavajući dok je hodala, i imala je jednostavan jelek od istog materijala. Na glavi malena okrugla kapa ukrašena sprijeda i na vrhu veličanstvenim dijamantnim ukrasima, koji su svjetlucali i skakutali dok je hodala. Niska s biserima joj visjela oko vrata – šest ili sedam nizova – prekrasni biseri, a ispod njih ogromna ogrlica od dukata – svaki veličine kovanice od četiri šilinga – nanizani jedan na drugi čvrsto, kao da će nekud pobjeći. Sprijeda je visio izrazito dugačak zlatan lanac, koji je bio zataknut u džepić na struku. Kasnije smo saznale da je na kraju lanca bio ukrašen sat najbolje evropske marke. Zlatne narukvice su bile na zapešćima, a na krajevima debele pletenice njene smeđe-crvenkaste kose su visjeli zlatni i dijamantski ukrasi. Bila djevojka lijepa izgleda, ne u potpunosti lijepa, ali najljepša koju smo vidjeli tog dana, inteligentnog lica, mekane, širom otvorene oči, brzih i gipkih pokreta. Habiba je bilo njeno ime.

Dvoje nas je imalo kameru, ali čim su je ugledali, iz Habibe je izletio mali krik, naznačujući njim da su je primijetile i shvatile šta je na stvari. Dohvatila je majku i, napuštajući ceremoniju, par je odjurio u kuću, vukući sa sobom našu prijateljicu i vodiča. Kad su se trenutak kasnije ponovo pojavili, smijući se objasnile su nam da su Habiba i njena majka kazale da njima „zakonomˮ nije dopušteno fotografisanje, ali slobodno možemo snimati kuću! I s ovim smo se morali zadovoljiti.

Time je njihova staloženost bila povraćena, a nas su prvo odvele gore u sobu za prijeme, tek potom, kad su se uvjerile da smo saglasni, u glavnu sobu tj. blagovaonicu. Ovo je bila soba, čije smo kupolasto oblikovane prozore već odozdo uočili. Na podu prve sobe je bio prekrasan turski tepih, široki divan se prostirao na tri strane, a ormari duž zidova su bili od izrezbarene orahovine. Druga soba je bila slična, uz dodatak nakošenih prozora ispod kojih je bio divan – veoma luksuzan, s mnogo jastuka u uglovima. Pokazali su nam kako se izvaliti na divan na turski način, niti ležeći ni sjedeći, nego saviti jedno koljeno na divan i onda na njega sjesti i izvaliti se.

Šta god smo poželjeli vidjeti, Habiba nam je bila spremna pokazati. Na našu molbu donijela je par dimija, takve kakve je ona nosila, kako bismo ih mogli pregledati kako su sašivene. Skočila je na stolicu, pridržavajući pažljivo jednom rukom svoju kapu, te skinula s najgornje police jednu od metalnih tacni za jelo, kako bismo je provjerili. Bio je to bosanski rad, ukrašen po rubovima bakrorezom.

Turske djevojčice, koje još nisu prispjele za udaje, hodaju nepokrivena lica; međutim, čak i ove malene kopiraju svoje starije i ako stranac gleda u nju previše upadljivo, povlači maramu na svoje lice ili okreće leđa dok stranac ne prođe. Uzaludno je pokušavati fotografisati ih. Jedini način je dok su nesvjesne toga.

Jednom prilikom, silno sam želio „škljocnutiˮ jednu izuzetno lijepu djevojčicu. Direktno sam joj prišao i zatražio dopuštenje, a ona se iznenadno okrenula i počela bježati glavom bez obzira. Neki Turci, koji su iz blizine posmatrali sve to i silno se zabavljali, počeli su vikati za djevojčicom objašnjavajući joj da je to „dopuštenoˮ. Ali, bilo je uzalud, ona je još brže trčala i nije prestajala sve dok se nije dokopala svoje kapije.

Turske žene u Hercegovini su izuzetno nezainteresovane, vjerovatno iz razloga što su u potpunosti bez ikakva obrazovanja, one čak i ne pomišljaju naučiti čitati ili pisati. Jedan Turčin, koji je sjedio za susjednim stolom dok je naše društvo upravo raspravljalo o ovoj temi, nam se bez kolebanja obratio široko mašući rukama: „Da dopustim svojoj ženi da nauči čitati i pisati! A zbog čega? Da bi mogla pisati ljubavna pisma nekom drugom čovjeku ili primati ih od njega!?ˮ

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 08:55, 0 komentar(a), print, #

02.08.2016.

Žuti i njegovo prokletstvo

fotos: Sanjin Fajić

(Tekst koji slijedi napisao je Ognjen Pudar, kao uvodno poglavlje u njegovoj novoj knjizi. Baš se dobro uklapa da bude objavljeno na ovaj današnji dan, Ilindan, Aliđun, 2. august i kupanje na Neretvi, ovoga najtoplijeg dana u godini. Priča se već godinama vrti po internetu, portalima i društvenim mrežama. Autor originalne priče je mostarac Muhamed Hamica Nametak. Kazivanje Ognjena Pudara je također na svoj način originalno, i više se naslanja na jednu legendu koja se vijekovima u mjestima uz Neretvu prenosi sa koljna na koljeno, vezano za kupanje na Neretvi, i zabranu kupanja na Neretvi toga dana,  koju su  vijekovima roditelji izricali svojoj djeci.)

Tog jutra nad kotlinom se spustila nekakva neuobičajena tišina. Davno se počelo razdanjivati a kao i da nije. Istina vidljivost se sve više pojačavala, još malo pa će i sunce izbiti iznad Veleža, ma ni jedna jedina ptica da se javi. Čak i Radobolja kao da je utišala svoj žubor. Otud od Neretve čuje se samo neki mrmor. Izostalo je i ono jutarnje pračakanje riba tamo na ušću. Ne čuju se ni glasovi ni odjeci jutarnjeg zijevanja i komešanja razbuđenih stražara oko kula i mosta što se na lancima pružio između njih. Nema ni onog blagog vjetrića što se u samu osvit niotkud pojavi i protrese rosu s lišća i otjera san sa očiju stoke i živadi, a i pjevci kao da su se nešto umorili u toku noći pa se ni oni ne čuju a vrijeme im je davno bilo. Jedino ne izostade ona jutarnja magla što se nad samom vodom iznenada javi baš u momentu kad sunce treba granuti. Bude ona tu kratko vrijeme i čim sunce u potpunosti skoći iznad Veleža i obasja cijelu kotlinu ona se vrlo brzo bez ikakvog traga izgubi, kao da je nikad nije ni bilo. Jutros se i ona nešto uljenila pa se hoće neće podiže. Odljepila se od mosta, u vrh glave pola pedlja, kao da hoće da obezbjedi da se razaznaju koraci nekog stražara, koji su do tog momenta bili gotovo pa nećujni, kako se kreću preko mosta a vide se samo noge daleko ispod koljena. Bože me prosti, kao da stopala same za sebe i postoje i hodaju. Magla se još malo podiže pa se sad noge vide malo iznad gležnja a pojavi se i jedan par obuće bez išta drugog vidljivog kako se kreće sa druge strane mosta u susret onom prvom paru. Na neke dvije dužine koplja, prije nego će se susresti, samo na kratko zaću se neki potmuli huk iz dubine zemlje i onda nestade, kao da se to nama samo pričinilo. Most se lagano zaljulja, lanci i ne zaškripaše, vjetrić na dašak nalik puhnu, samo poneki list kao da zatreperi, magla se diže, pjevci se raskukurikaše, koze počeše da mekeću, a od nekud iz daljine se začu i pomalo ljeno njakanje nekog kenjca. Kao da govori: “Ma hajde da se i ja javim”. Kapetan poče da galami i da požuruje smjenu straže, ptice se razbudiše i život onih na mostu i onih oko mosta krenu u novi dan kao da se ništa neobično nije ni dogodilo a istovetni događaj se ponavlja skoro u isto vrijeme gotovo svako jutro već nekoliko dana. Kako su zemljotresi uobičajene pojava u ovim krajevima niko i ne obraća pažnju na ovo gotovo neprimjetno hučanje i ljuljkanje. Istina neki su kasnije, kad Turci zauzeše i Mostar i cijelu Hercegovinu govorili da su ona svakodnevna treskanja i hučanja bili najava tih novih događaja, ma po svoj prilici da to samo naknadna pamet bijaše.
Oživje i ono malo kućeraka s obe strane mosta koje će se mnogo godina kasnije zvati Mala tepa i Priječka ćaršija. Oni s lijeve obale uglavnom su se bavili drvima, kamenom i ovcama koje su držali gore u gori, dok su se oni sa desne obale uglavnom bavili baštovanstvom, a i jedni i drugi vrlo uspješno švercom svega i svačega. Najviše se švercalo solju dok će mnogo godina kasnije njihovi potomci postati vrlo vrijedni proizvođaći ali i šverceri kvalitetnih duhana. Nekoliko dječaraca se pojavi oko Radobolje sa mješinama za vodu, dok su samo rijetki imali bakrače i njima zahvatali vodu noseći je kućama, čeljadima za upotrebu, a vrlo brzo se ponovo pojaviše vodeći stoku na pojilo dolje na samo ušće. Bješe tu i neki prelaz od brvnadi napravljen, koji je vrlo često voda odnosila, a gdje će kasnije biti izgrađen kameni most što će ga nazvati Kriva ćuprija i za koju će se u vjekovima koji slijede pričati da je poslužila kao probni rad za onu veliku ćupriju što će je izgraditi na mjestu ovog mosta na lancima. Ubrzo se začu i kuckanje čekića po nakovnju a svako malo naiđe i neko preko mosta. Bilo je tu raznih putnika: trgovaca, glasnika, vojnika, sveštenika ali i misionara različitih vjera, žbira svake vrste, putujućih glumaca, muzikanata i cirkusanata, prevaranata, prosjaka, žena od zanata, bogataša i siromaha, besposličara, onih što sudbinu proriču, kalajdžija, gatara a nije nedostajalo ni onih što su pamet izgubili, ni slijepaca i njihovih vodića, kao ni invalida razne vrste, učesnika nekih bivših ratova i bojeva po bližoj ili daljoj okolici. Sve je to išlo kao nekim poslom jal na jednu jal na drugu stranu. Oni što su plačali mostarinu bunili su se da im je skupo pokušavajući da nekako izbjegnu taj trošak ili bar da ga koliko toliko umanje. Rijetki su bili peci kad im je to uspjevalo ali znalo se i to desiti pa se onda svaki od tih slučajeva dugo prepričavao jer obično su to bile prave majstorije duha onih koji daju olakšice zbog uslova koje postavljaše, a još više onih koji olakšice iznuđivaše. Jedna od tih priča je izgledala približno ovako :
Ako nemaš čime da platiš a ti onda preplivaj ili idi negdje gdje ima gaz pa pregazi.
Taman posla. Ne pada mi na pamet da nadrljam ko Žuti.
Koji Žuti, raspituje se stražar.
Ako ti ispričam može li se onda preko bez plaćanja ?
Pošto je odgovor bio potvrdan putnik molilac, neka povelika pričalica, otpoče:
U neka davna vremena, toliko davna da o tome nikakvi zapisi ne postoje, ovdje je bio jedan prelijep grad, vilinski grad. Mnogo godina i vjekova su one tu živjele. Njihova kraljica je imala dvor evo baš ovdje na ušću Radobolje. Kasnije kad su ljudi počeli naseljavati ove krajeve vile se povukoše u duboke neretvanske virove i samo su noću za mladog mijeseca izlazile na obalu i igrale u kolu. Prema ljudma nisu bile zle ali ako bi ih neko uvrijedio onda su znale biti opasne i osvetoljubljive. Protokom vremena uspostavilo se neko pravilo da se u proljeće i ljeto kad su noći mladog mijeseca ne silazi na neretvanske obale a ako si se tu slućajnno i zadesio najbolje da se napraviš i gluh i slijep i da im ne prilaziš jer im to smeta i vrijeđa ih. U danima velikih vručina kad su i noći toliko vruče Neretva je počinjala da šumi nekim čudnim šumom. Ljudi su govorili da riče, da doziva žrtve koje onda predaje vilama kao roblje da im radi u njihovom podvodnom, vilinskom gradu. Uvijek je to bilo najizražejnije uoći Ilindana.
U ta davna vremena jedna od vila se bila zaljubila u jednog mladog i lijepog momka pa ga upozorila da ne ulazi ni slučajno u Neretvu kad čuje tu riku jer će ga onda rijeka predati njima u roblje i nikad više neće moći da se vrati među ljude. On to ispriča svojim sugrađanima kako bi se i oni spasili belaja. Saznade to vilinska kraljica i na Ilindan te godine pretvori se u mladu izuzetno lijepu djevojku pa onog momka pjesmom i igrom namami u vodu odakle se više nikad ne vrati, a ljudima u gradu poruči da će se tako provesti svaki onaj koji na Ilindan u Neretvu uđe.
Jedne godine u gradu se pojavi neki mladi stranac lijepo građen, duge valovite kose boje starog zlata, lijepog ponašanja,kvalitetne i bogato ukrašene odjeće . Za svakog imađaše lijepu riječ. Pun mudrosti i znanja, na svako pitanje znađaše da odgovori. Ljudi su dolazili i iz najudaljenijih naselja samo da ga vide i slušaju kako govori. Pritisla Ilindanska vručina, upeko ćelopek odozgo a vreo kamen odozdo. Namami ga šum Neretve koji mu na najljepšu muziku bješe nalik, svuče se, na jednu pečinu uredno složi svoje haljine i skoči u najdublji vir. Danima su ga tražili i tražili. Najbolji gradski plivaći i ronioci pretraživali su svaki vir i svaki kapak i svaki šibljak mladih vrbica pored Neretve daleko nizvodno ali od njega nikakvog traga. One njegove haljine niko i ne dodirnu. Svi su bili ubjeđeni da tu nisu čista posla i da je neka čarolija u pitanju. Vremenom se na njega pomalo i zaboravi osim što bi se poneko sjetio lijepog stranca kome ni ime nisu znali pa ga radi boje kose prozvaše Žuti. Poslije nekoliko godina pojavi se on jednog dana u onoj istoj odjeći i dalje lijep samo što na licu ne bijaše više osmjeha, a u očima se neka tuga naziraše. Na pitanja nije odgovarao, samo je lutao po gradu, kao da nešto traži. Jednog dana se uputi na sjever, zastade pored djevojačkog vrela da se vode napije i poslije toga ga niko više nikad ne viđe. Neki mudrac iz daleke zemlje mudraca im objasni da je onaj stranac, za koga ga priupitaše, bio rob u vilinskom gradu i da se u njega zaljubila kćer vilinske kraljice i znajući da ne mogu biti zajedno zamoli majku da ga vrati nazad među ljude uzdajući se u povoljan ishod jer nije znao za zabranu obzirom da je stranac. Ova pristade ali mu oduze moć govora kako ne bi mogao da odaje ono šta je u svijetu vila vidio. Ipak mnogi su mislili da se on svjesno vratio u svijet vila jer nije mogo da iz srca istisne ljubav prema lijepoj vili i kleli su se da ih se u tihim ljetnim noćima, ako pažljivo slušaš, može povremeno čuti kako u duetu pjevaju neke setne ljubavne pjesme.
E lijepa ti je ta priča, reče stražar i dozvoli mu da pređe preko mosta bez plaćanja.
Prenoseći se s koljena na koljeno dokotrlja se ta priča i do naših dana. Istina pričalo se i to da i nije bilo baš tako kako je ispričano, nego da su to Mostarci izmislili da privuku bogate putnike namjernike.
Taj i takav život trajaše godina i godina, ma kako vremena opet postadoše smutna, običan svijet je nastojao da se skloni sa vidika vlasti i svih onih koji su na bilo kakvom položaju, sve se nadajući da će se na taj način na njih i zaboraviti.
Zaratili sinovi protiv oca zarad vlasti . Kule prešle pod vlast sinova a naselje počelo da se po mostarima naziva Mostarom. Sad i otac i sinovi traže pomoć od drugih pa bi po onoj narodnoj : “Dok se dvojica svađaju, treći se koristi” jer vrlo brzo i Mostar i cijela Hercegovina padoše Turcima u ruke. Pali bi oni i bez te porodične svađe samo što to vjerovatno i ne bi bilo tako brzo. Grad, koji i nije bio grad u današnjem smislu riječi, imao je samo dvadeset domaćinstava koje sve, kao i cijelo domaće stanovništvo Hercegovine nova vlast razvlasti, oduze im imovinu i pravo na nju te ih proglasi kmetovima a svu zemlju podjeli turskoj posadi (njima tridesetpetorici) i uvede svoje zakone. U to vrijeme bila je to potpuno normalna i zakonita odluka kada se zemlja ratom osvoji. Poslije decenija i decenija stanja ni mira ni rata i povremenih pustošenja od strane raznih vojski koje su tuda prolazile nastade doba mira i gradnje.

Ognjen Pudar